Velikani pera, poput čarobnjaka za riječi, uspjeli su načiniti mnoge veoma slojevite tkanine istkane od nevjerovatnih rečeničnih niti. Oni su te svoje tkanine ostavili nama u amanet. Amanet kojeg ne samo da treba da čuvamo, nego i da mu se vraćamo. Čini se da čarolija života ima svoj krug i uvijek ide iznova i iznova.
Riječi koje izranjaju iz pera velikana su poput vremenskih ogledala kojima ikao gledamo sadašnjost vidimo prošlost. I iako čitamo o događajima iz prošlosti, kao da vidimo sadašnjost.
U gotovo svakom retku možemo da vidimo čovjekov život u svoj njegovoj punini. Možemo da osjetimo vlastita iskustva, strahove, nadanja, unutrašnje bitke, sukobe sa vlastima, okruženjem, voljenima ali i sa trgovcima, poslodavcima i onima koji obezbjeđuju prijeko potreban kruh.
Uspjeli su ti čarobnjaci da nam predstavi svu kompleksnost života. I nekada, ma šta čovjek radio ispadne loše ili barem na prvi pogled loše. A nekada, kada se čovjek prepusti ono ispadne veoma dobro. Ne uvijek, ali ispadne. Tako je i sa opakim ratovima u kojima se gube imetci, dijelovi tijela, zdravlje, ali i životi. Tako je i sa opakim bolestima koje su harale kroz historiju poput kuga od kojih zaudaraju ljudi, životinje, ulice, zidovi, zrak.
Oni koji su preživjeli agresiju na Bosnu i Hercegovinu osjećaju težinu, teret nemoći i beznađa urezanu u svaki korak njihovog životnog puta. I dok hodaju kroz labirinte života nose breme neizvjesnosti da i dan danas tragaju za postupkom u prošlosti kojim bi mogli otkloniti duboko kajanje ili preispitati ponos. Kako pronaći hrabrost i iskoračiti pred neprijateljsku cijev znajući da takvo nešto vodi ne samo u sopstvenu smrt, nego i one koje se želi spasiti, saborca, roditelja, dijete, supružnika? Pitaju se iznova i iznova jer svjesni da je kukavičluk ne činiti ništa i gledati kako u teškoj patnji od neprijateljske ruke muku muče, živote gube saborci, roditelji, djeca, supružnik!
Ratna prošlost, isprepletena nitima straha i hrabosti, ostavlja nas suočenima s dilemom kako balansirati između hrabrosti koja spašava živote i kukavičluka koji donosi nemoćno posmatranje agonije pred vlastitim očima.
Svaka odluka ima svoju težinu! Svaki trenutak ispunjen je izazovima koji od čovjek traže ne samo hrabrost, nego i duboku introspekciju.
Rat i pandemije, poput mračnih oblaka tame, bacaju sjenku nemoći na ljudski duh. Na ljudsku dušu! Nemoć u odlučivanju, nemoć u razlučivanju hrabrosti od ludosti, nemoć u prihvatanju vlastite sudbine. Vjerovatno je baš u tim i sličnim situacijama i vremenima moguće doći do one, kako se veli, istinske, potpune slobode i nezavisnosti u kojoj čovjek prihvati samoga sebe s dubokim uvjerenjem da ga je Uzvišeni Stvoritelj oblikovao baš takvim, sa svim nesavršenostima koje čine čovjekovu jedinstvenost.
S druge strane, iz neke druge perspektive, mnoge nacije nakon završetka Drugog svjetskog rata nisu okusile gorčinu ratnih stradanja – barem ne na vlastitom tlu. Gotovo osam decenija je prošlo od tada, no u tom razdoblju, mnoge generacije su rođene, živjele i preminule u atmosferi relativnog mira, osim onih pojedinaca koje su države slale na udaljena ratišta gdje su morali da se bore za tuđe interese.
No, unatoč odsustvu oružanog rata i opakih bolesti koje su krvlju i smrću zaudarala na drugim krajevima svijeta, čovjek je svuda, na cijeloj Planeti doživio svojevrsno klonuće. Čovjek je zapao u laviritn izgubljenih niti sa vlastitom suštinom, udaljavajući se od korijena, kulture, folklora, porijekla, tradicije, običaja pa na koncu konaca i vjerskih (etičkih) vrijednosti. Tokom tog vremena, povjerenje u obrazovanje, učene pojedince, institucije znanja, duhovne i materijalne vrijednosti izgubilo je svoj sjaj. Čovjek je, nadalje, izgubio povjerenje u državu, naciju, politiku, te u sam društveni i politički sistem. No, najviše od svega, bez obzira na to je li društvo doživjelo rat ili ne u proteklih osam decenija, čovjek je izgubio sebe! Iako se okrenuo samome sebi kroz individualizam, atomizaciju odnosno fragmentizaciju društva, prestao vjerovati u kolektivno misleći da će tako postići neki superiorni stepen postao je biće zamagljeno, zatamljeno beznađem i gubitkom svrhe.
Borac s početka ove priče bio je obuzet nedoumicama na ratištu, na bojnom polju. Njegova nedoumica je bila prije trideset godina i trajala je kratko u odnosu na čovjekov životni vijek, no teret krivice nosi sa sobom i danas za neke ili mnoge postupke.
Rat je prošao, mnogi drugi ratovi su prošli, ali savremeni čovjek živi u konstantnim, neprekidnim nedoumicama, bez vizije, jasnoće hrabrosti i sposobosti različivanja istine od laži. Borac je u toku određenog broja dana u toku rata – ne svaki dan – bivao u nedoumicama kako postupiti prema patnjama i smrću voljenih pred nerpijateljskim zvijerma, ali danas govotov svaki svjestan, savjestan, etički i moralno uspravan podjedinac gleda kako društvo muči i ubija njegove voljene. Ubija ih oružjem surovijim od vatrenog koje se koristi u ratovima za mnoga zlodjela. Oružjem koje sije beznađe i gubitak svrhe. Oružjem koje uništava potragu za (uzvišenim, čistim) znanjem, svrhom, smislom. Oružjem kojim se obija ono ljudsko u nama, čineći tako da je gotovo svakom ljudskom biću na Planeti danas teže, bolnije, žalivije gledati kako se smrzava cuko na ulici, nego kada se ubijaju na hiljade ljudi na najsvripije načine. Oružjem u kom čovjek živi ubijeđen da je vjernik u Jednog Boga, osim koga drugog boga i božanstva nema, ali njegova djela, postupci, riječi ga izdaju i govore suprotno. Oružjem u kome se uspostavlja neka druga, iskrivljena normalnost.
1Hits: 4