Svaki čovjek, za razliku od bilo kog drugog živog bića kada ga majka rodi potpuno je zavistan od drugih ljudi. Ne bi bio u stanju izdržati i preživjeti bez podrške drugih ljudi baš nimalo.
Osim što je tek rođeni čovjek nesposoban da se brine o samome sebi on nije podučen baš ničemu. Ne može da se kreće, ne može sam niti da jede, ali niti vidi dobro, čuje i svakako ne može pričati niti imenovati stvari oko sebe.
Tokom narednih 4 do 5 godina većina djece nauči i da se kreće i da priča, i da prepoznaje boje, poneki da čitaju, pišu, pjevaju pjesmice ili recituju mnogo duža štiva. Nekima treba par godina više.
No, čini se da jako veliki broj ljudi širom svijeta ostane skoro na tom nivou, unatoč unutrašnjoj čežnji za spoznajom mudrosti života. Ne uspije razviti nikakve posebne dodatne kognitivne vještine u smislu izražavanja, pamćenja, imenovanja, opisivanja, razlučivanja i tako dalje. Samo se razvije tijelo, mišići i dobije se fizička snaga, međutim, snaga “moždanog mišića” ostane zakržljala. Tu je mišić, potencijal postoji, okruženje postoji također, međutim zbog nevježbanja, “moždani mišić” ostaje, kako rekosmo, zakržljan.
Kada imamo pojedince koji su ostali intelektualno (ne nužno i mentalno) nerazvijeni to nije preveliki problem. Međutim, kada imamo jako mnogo takvih pojedinaca, unatoč što su završili ne samo osnovnu školu, nego možda čak i srednju i fakultet, onda imamo jako velikih problema u društvu.
Neko može sada možda reći kako je moguće da neko ko je završio fakultet bude na nivou petogodišnjaka. Jednostavno je. Ako svoj intelektualni kapacitet koristi samo da bi pamtio i ponavljao, kao što djeca koriste za pamćenje pjesmica ili nekog dužeg štiva te ni zašta drugo, onda je odgovor jednostavan, zar ne. Kada ne postoji razvijen koncept promišljanja, analiziranja, niti postavljanja kritičkih pitanja o bilo čemu, pa ni o onome što se (na)učilo napamet, ostaje se na nivou petogodišnjaka unatoč mnogim pročitanim knjigama, položenim predmetima, urađenim seminarskim radovima, vježbama i tako dalje.
U tom slučaju cijelo društvo biva na zapećku svijeta!
Jer, takvo društvo je moguće veoma jednostavno, brzo i efikasno obmanuti s nebrojeno mnogo, čak i onih jednostavnih, trikova kojima se uglavnom obmanjuju djeca. Moguće je takvom društvu podvaliti bilo kog pojedinca, pokret ili čak cijelu političku stranku kao nešto što će se boriti za njihovo dobro. Takvi će iskoristiti sve mehanizme da obmanu onih koji treba da glasaju za njih, kao što su to religijske ceremonije, druženje sa religijskim ljudima, korištenje velikih obećanja i velikih riječi. Uglavnom, retorika će da bude “na visokom” nivou. Međutim, djela su veoma takva.
Kasnije, ako se zbog dugogodišnje obmane takvim retorikama, na koje gore spomenuti ljudi postanu gadljivi iako ih ne znaju jasno objasniti, definisati niti na njih ukazati pojavi neko ko je direktan, bez posebnih retoričkih vještina – baš iz gore spomenute skupine ljudi i onako “neandrentalski” se ponašati u društvu, društo će takve rado prihvatiti. Prihvatiće ih zato što im je muka od varanja svakoga u “rukavicama”. Radije će htjeti vidjeti kao njihove prvake one koji su čak i neandretalci u svojim ponašanjima, ali ne obmanjuju ih slatkorječivim pričama.
Naravno, to neće biti prihvaćeno od svih, posebno ne od onih koji vole (tamnu) retoriku, obmanu, koji su na emotivan način povezani s njima kroz religiju ili na neke druge ideološke načine te će upirati na one “neandretalce” misleći kako su oni gori, od ovih “njihovih” koji ustvari obmanjuju mnogo teže, opasnije i dugoročnije.
Naravno, ovakvi tekstovi mogu izazvati niz kritika kao što je: pojednostavljenje društvenih prilika, generalizacija društvenih pojava, ali i ljudi uopšte tvrdeći da su mnogi ljudi (ne svi!) unatoč visokom obrazovanju ipak na nivou petogodišnjaka i tome slično. Međutim, naše, bosanskohercegovačko društvo uparavo pokazuje sve ove karakteristike iako nemamo nikakve empirijske dokaze, niti smo pravili naučna istraživanja. Dovoljno je vidjeti šta se piše na raznim društvenim mrežama, koji sadržiji su najgledaniji, koji pojmovi se najviše pretražuju u internet pretraživačima, na koji način se obraćaju intelektualci kroz sve vrste medija danas i tako dalje.
Neko bi možda mogao sada pomisliti kako je to zato što su ljudi u Bosni i Hercegovini nepismeni! Međutim, to nije tačno! Bosna i Hercegovina spada u zemlje sa veoma izraženom (formalnom) pismenošću sa preko 97%! Međutim, kao što smo vidjeli iznad, završiti školu ne znači biti sposoban razumjeti društvena, politička, ekonomska i mnoga druga kretanja i prilike. Štaviše, kod nekih (ili možda mnogih) ljudi završena škola stvara osjećaj nadmoći, umišljenosti u vlastite stavove, razmišljanja ili analiziranja svijeta oko sebe iako se realno na nivou petogodišnjaka, te se dobijaju mnogi veoma izraženi društveni problemi.
No, postavlja se pitanje kako riješiti problem, ako smo ga tako dobro identifikovali?
Politički, retorički odgovor bi bio da ne postoji konkretno jedno rješenje kao što ni problem nije jedan konkretan nego je veoma šarolik, rasprostranjen na mnogo nivoa i uvučen u sve pore društva. Zato je rješavanje ovakvih problema doista veliki izazov i ovaj tekst ne može pružiti nikakve posebne smjernice zbog obima problema, ali i obimnosti eventualnih rješenja. Svakako, to ne znači da ćemo ovdje stati. Promišljanja o rješavanju svih, pa i društvenih problema su uvijek aktivna, kao što se može vidjeti u mnogim drugim člancima na ovom b(r)logu.
0Hits: 3