Bilo da se govori o indivitualnom ili kolektivnom zločinu, zlostavljanju, izrabljivanju ili bilo kom nečovječnom ponašanju uvijek je moguće sresti neka (za mene kao autora ovog teksta) neracionalna, nerazumna ponašanja za koja nemam nikakvo opravdanje niti sam u stanju da to opišem na način koji bi bio razumljiv kako meni samome, tako i onima kojima bih eventualno objašnjavao.
Jako je veliki broj nečovječnog ponašanja u brakovima i/ili partnerskim vezama širom svijeta još od pamtivijeka. Nije to ništa novo! Novo je to da osim zakona i procedura, kao i određenih institucija u mnogim državama širom svijeta imamo udruženja građana koji pokušavaju da pruže pomoć i utočište ugroženim. Najpoznatija su udruženja koja pomažu zlostavljanim suprugama, ali nisu rijetka ni ona koja pomažu zlostavljanim supruzima – o da događa se zlostavljanje i s druge strane!
Iako su ta udruženja u određenim državama ili gradovima svijeta pretrpana poslom odnosno zahtjevima za pomoć, mnogo je više onih osoba koje nikada ne zatraže pomoć od bilo koga, pa tako ni od udruženja građana, a još manje od zvaničnih, državnih instituacija!
I upravo o njima ovdje želimo reći riječ u ovom uvodu!
Zlostavljane osobe (zlostaljanje ne mora biti fizičko, niti vidljivo psihičko maltretiranje, nego veoma suptilno, “cijeđenje duše” na dugi period – za opširniju referencu pogledati Porodica Braconidae) prečesto puta su one koje traže od zlostavljača da se promijeni, popravi, kako bi mogli “nastaviti dalje” u harmoniji, miru. Nerijetko insistiraju da se zlostavljač izvini, a što oni gotovo nikada ne rade, a i ako urade, to je čisto s jezika dok djela govore drugačije.
Zlostavljane osobe imaju potpuno iskrivljenu percepciju stvarnosti u kojoj misle, smatraju, vjeruju da od onog trenutka u kome zlostavljač prizna svoje zlostavljanje i izvini se nastavak života, budućnost će biti svijetla, harmonična, divna!
Zašto zlostavljane osobe imaju tu potrebu tražiti takve potpuno neracionalne zahtjeve i imati takva neracionalna očekivanja tema je za ozbiljne psihologije u šta mi ovom prilikom nećemo ulaziti. Spomenućemo ovdje samo to da postoje nekoliko razloga koji se spominju u literaturama poput, emocionalne povezanosti, ljubavi, želje za popravkom i ispunjavanjem, niskim samopouzdanjem zlostavljane osobe, osjećajem (nametnute) krivice i tako dalje.
Kolektivna nepravda
Iako pravni sistemi izbjegavaju generalizovanje i stvaranje bilo kakvih kolektivnih nepravdi, one se ipak događaju. Otuda imamo i razne sudske presude u kojima se manje ili veće skupine (kolektiviteti) osuđuju i presuđuju na određene kazne zbog nedjela koja su počinili.
Ipak, vjerovatno, jako veliki broj kolektivnih nepravdi i zločina ostane trajno nekažnjen. Ne zbog toga što je nemoguće sprovesti pošteno suđenje ili utvrditi krivce, nego zato što je grupa koja je počinila zločin “prevelika” te uključuje na hiljade, desetine ili čak stotine hiljada pojedinaca koji su aktivno učestvovali, podržavali, pomagali, da se zločini izvrše, a kasnije skrivali sve ono što je počinjeno, negirali, zastrašivali eventualne svjedoke i tako dalje.
Ratni zločini se smatraju jednim od najtežih zločina protiv čovjeka i čovječanstva, nekada ne zbog njihove brutalnosti koliko zbog obimnosti, odnosno brojem žrtava i nanesene štešte.
U Bosni i Hercegovini tokom agresije u periodu 1992.-1995. Srbija i Hrvatska su izvršile brutalne napade potpomognute lokalnim stanovništvom (Bosanskim pravoslavcima koji se iz političkih ralzoga identifikuju kao Srbi i “saživljavaju” više sa Srbijom, nego sa matičnom Bosnom i Hercegovinom, kao i Bosanskim katolicima koji se također iz političkih razloga identifikuju kao Hrvati i “saživljavaju” više sa Hrvatskom, nego sa matičnom Bosnom i Hercegovinom). U tim brutalnim napadima s nevjerovatnim količinama naoružanja i drugih materijalno tehničkih sredstava obje vojske, i srpska i hrvatska načinile su nevjerovatne zločine! Zločine od kojih se ledi krv u žilama!
Čarapu na glavu pa hapsi, zarobljavaj, muči, pljačkaj, zvjerski ubijaj, kolji i progoni komšije. Otmi im imovinu, opljačkaj kuće i stanove, nakon što ih otjerasš pokupi im auta, traktore, mašine, televizore, bijelu tehniku. Od zarobljenih i prestravljenih prije nego ih zakolješ otmi novac, zlato, srebro i druge vrijednosti. Natjeraj ih da potpišu ugovor o poklanjaju pokretne i nepokretne imovine. Zarobljene muči, kolji i ubijaj tako da svjedocima uđe strah u kosti. Ubijaj i kolji staro i mlado, ne gledaj na godine! Siluj kćerku pred ocem i majkom, siluj majku pred djecom i mužem, iživljavaj se nad zarobljenim muškarcima, tjeraj ih da spolno muče jedni druge, izmišljaj razna poniženja i tjeraj ih da to rade. Spaljuj ih žive i djecu i starce. Izvrši genocid nad njima. Pobijene trpaj u masovne grobnice, kasnije prekopavaj, bagerima lomi kosti ubijenih, miješaj kosti i premijestaj ih u sekundarne, tercijarne i neznam ti koje više grobnice a onda sve to negiraj, negiraj, negiraj…
Alvir Hasanović
Misle da smo zboravili.
Nismo i nećemo nikad!
Unatoč svemu tome, nesrbi, odnosno nehrvati ili masovno Bošnjaci, uporno insistiraju, traže, mole, preklinju Srbe i Hrvate da se izvine za ono što su im činili! Oni uporno insistiraju na tome da čuju riječi izvinjenja i to na način kao da će nakon tog trenutka doslovno sve biti “med i mlijeko”, presvijetla budućnost, zajednički život, mir, harmonija. Oni to insistiraju na način, kao eto kada se vi izvinite, nama će biti lakše. Mi ćemo vam oprostiti, sve zboraviti i to je to!
Naravno, zločinci kakvi jesu se ne izvinjavaju nikada! Njima je izvinjenje poniženje, ali također i ogroman STRAH! Onog trenutka kada se izvine, to je znak da oni priznaju da su počinili gnusna djela, a to opet može podrazumijevati da će ih neki sud ili neka druga institucija proganjati, kažnjavati. Pa zašto to sebi da rade?! Nisu ludi! Ako su već počinili zločine, a jesu, i svi znaju za to, najbolje i najefikasnije je praviti se lud, nijekati sve, i čekati da “vrijeme zamete sve”. Uz to relativizirati zločine, podizati optužnice protiv žrtava jer ih kao proganjaju, nedaju im mira, remete njihov slkadan, pošten život i slično! Time žrtva prolazi dvostruku torturu! Prvi put u strašnim zločinima neviđenih razmjera, drugi put u političkim, psihološlim “ratovima” kroz sudske postupke i mrcvarenje po sudovima.
I unatoč svemu tome, žrtve insistiraju, kao da preklinju zločince da se izvine i eto, kao nakon izvinjenja mi ćemo vama oprostiti, sve ćemo zaboraviti i biće sve lijepo i divno! Nevjerovatna količina ludila i neracionalnog ponašanja!
Naravno, ovdje nismo naveli sve one ljude, grupe, institucije koje insistiraju prije svega na pravdi, na hvatanju i kažnjavanju zločinaca, “oduzimanju” otetog, bilo da je to oteto političko djelo, materijalno, kulturno ili bilo koje drugo i tako dalje. Imali smo fokus samo na određenoj skupini ljudi kako u pogledu individualnog (u uvodu), tako i u kolektivnog (u nastavku s konkretnim primjerom na Bosnu i Hercegovinu).
Ako za pojedinačne slučajeve imamo razna udruženja građana, ali i zakone i vladine institucije koje pružaju utočište, pravnu i drugu pomoć, kako se sve rješava kada su u pitanju kolektivni zločini i zlostavljanja?
U tim slučajevima jedan narod, etnička skupina, pa i cijela nacija teško se može izboriti sama posebno ako se radi o mnogobrojim članovima koji su izvršavali ili pomagali, odnosno podržavali zločince. Tu je ključna solidarnost cjelokupnog čovječanstva – međunarodne zajednice – njeno fizičko pristutvo, proganjanje i hvatanje zločinaca, izvođenje pred lice pravde, obeštećivanje poniženih i zlostavljanih ili njihovih potomaka. Zatim uspostava obrazovnih, kulturnih, političkih i mnogih drugih institucija i mehanizama s kojim će se zločinci i njihovi pomagači, kao i oni koji su sve relativizirali možda iz neznanja ili neinformisanosti, suočiti sa nedjelima. To će (ima mnogo primjera u svijetu, a najboljij primjer je svakako Njemačka nakon Drugog svjetkog rata) dovesti do osjećaja stida i uspostave mnogih mehanizama koji će spriječiti neke buduće zločine u samom korijenu, jer će se svi plašiti razvoja zločinačkih ideologija, a kamoli mehanizama koji bi do njih mogli dovesti.
0Hits: 6