Rođeni smo u kulturi koja se više fokusira na potrebe poslovanja nego na ljude. To ponekad stvara toksična stanja koja stalno uzrokuju manje i veće traume. Da bismo se izborili, odvajamo se od ovih bolnih emocija. Učimo potisnuti dijelove sebe i dalje funkcionisati, kako bismo se osjećali relevantnim i pripadali. Ali to uzrokuje veliki emocionalni stres, koji zauzvrat može biti okidač za mnoge fizičke i mentalne bolesti.
Zašto nas normalno stanje našeg društva čini bolesnima?
Ono što je postalo normalno u savremenom dobu poput potiskivanja emocija i ljutnje naučno, empirijski je dokazano izaziva najteže oblike bolesti.
Devedesetih godina prošlog stoljeća u bolnici u Klivlendu (Cleveland) dogodila se zanimljiva stvar: iako su medicinske sestre imale samo kratak kontakt s pacijentima, s nevjerovatnom su preciznošću predvidjeli ko će razviti ALS (Amiotrofična lateralna skleroza): degenerativnu autoimunu bolest koja pogađa motorne neurone u mozgu i kičmenu moždinu udova.
Zabilježili su stvari poput “vjerovatno ima ALS, ona je previše fina” ili “definitivno nije ALS, on nije dovoljno fin” u dijagramu pacijenta. Na zaprepaštenje neurologa, skoro uvijek su bili u pravu.
U decenijama koje su usledile, zapažanja medicinskih sestara iz Klivlenda bila su empirijski podržana. Jedna takva publikacija nosi upečatljiv naslov Pacijenti sa ALS-om su obično fine osobe.
Žudimo za vezom, a li i za autentičnošću
Mnogi ljudi s autoimunim bolestima dijele slične obrasce samopožrtvovanja, potiskivanja negativnih emocija, posebno ljutnje, i duboko su zabrinute zbog društvenog prihvaćanja. Za Gabora Matéa, autora knjige Iz mita o normalnom, upravo tu leži korijen mnogih patnji: u sukobu dviju temeljnih ljudskih potreba; želja za povezivanjem i poriv za autentičnošću.
Svi mi čeznemo za emocionalnom bliskošću, pripadanjem i ljubavlju. Istovremeno želimo da saznamo ko smo zaista i da živimo ono što smo zaista. Traume raskida, silovanja, drugih vrsta porodičnog i vršnjačkog nasilja i mnoge druge traume koje ostavljaju neizbrisive tragove u ljudskim psihama razvijaju između ostalog i pretjeranu revnost na poslu kako bi se osjećali korisno i time osigurali privrženost.
Ovako dolazi do samoporemećaja: ljudi odbacuju određene dijelove sebe i skrivaju ih u sebi, ali pojačavaju druge dijelove koje smatraju društveno prihvatljivim.
Dugoročni emocionalni stres čini tijelo bolesnim
Za automobile sa unutrašnjim sagorijevanjem znamo da postoje određeni tzv buster snage koji daju dodatnu brzinu automobilu. Svi oni koji se razumiju u automobile znaju i da se busteri ne smiju koristiti stalno jer trajno oštećuju motor – to je samo u prijekoj nuždi.
Stres bi se mogao definisati slično kao buster snage kod automobila koji je zapravo niz složenih veza hipotalamusa – kontrolnog centra našeg autonomnog nervnost sistem i kore nadbubrežne žlijezde koje proizvode hormone stresa poput aderenallina i kortizola.
Ovi hormoni su odlični i služe nam u situacijama za preživljavanje (rat, lov, bježanje, …), međutim, kada su konstantno prisutni trajno oštećuju tijelo. To se događa kada se trajno potiskuje emocije ili potrebe.
Stes ima toliko jak uticaj da može napasti čak i naše gene. Na krajevima naših hromozoma nalaze se sićušne zaštitne kapice zvane telomere koje štite naše niti DNK od habanja – slično kao prozirni plastični vrhovi na vrhovima pertli. Stres ubrzava prirodno trošenje telomera, uzrokujući da se ćelije prerano razgrađuju i čini da brže starimo i postajemo podložniji bolestima.
Moderno društvo ponekada stvara toksične uslove za život
Baš kao što smo učili na časovima biologije da bakterije trebaju tačno određene uslove za razvoj, isto je i sa stresom.
Nakon decenija bavljenja pacijentiama, Gabor Maté je došao do zaključka da su uslovi naših morednih okruženja sve samo ne povoljni. U stvari, oni su potpuno toksični jer stvaraju hronični stres koji uzrokuje mnoge bolesti našeg načina života.
Sve više ljudi se osjeća preplavljeno i odsječeno. Čezne za smirenošću, vezom i uvažavanjem. A potrošačka ekonomija besramno iskorištava ove želje da nam prodaje svoje proizvode. Da li je čudno što su bolesti uzrokovane stresom u porastu širom svijeta?
Potrebno nam je drugačije razumijevanje bolesti
Medicina se često pretvara da bolesti nastaju niotkuda. U stvarnosti, mnoge bolesti proizlaze iz traumatskih iskustava i emocionalnog stresa. I vidjeli smo da traume i stres često proizlaze iz toksičnih usliva modernog života.
Šta ako bismo na bolesti gledali ne kao na kvarove tijela ili uma, već kao na signale za uzbunu? Kao razumljivu posljedicu naših životnih uslova? I kao tragovi koji nas navode da tražimo odgovore u biografijama pogođenih? Šta ako to shvatimo kao poziv da budemo otvoreni i iskreni u vezi svojih rana i povreda?
Liječenje znači pronaći put do cjelovitosti
Kada bolest počne odvajanjem potreba, emocija i identiteta, rješenje je ponovno integrirati ove protjerane fragmente u sebe. A da bismo to učinili, moramo priznati svoju patnju i patnju drugih ljudi i nositi se sa svojim bolovima. A kako?
Odgovori i neke vježbe mogu se pronaći u gore spomenutoj knjizi.
0Hits: 3