Da li religija sputava napredak?

Naravno, odmah u startu ćemo jasno kazati da tu mislimo na islam! Druge religije nećemo uzimati u razmatranje uopšte, osim u uvodu ili blage komparacije kod specifičnih slučajeva.

Kršćanstvo i napredak

Dozvolićemo sebi tu slobodu izražavanja i mišljenja pa da kažemo kako kršćanstvo, kao religija, čovječanstvu nije donijelo nikakav napredak u bilo kom segmentu života, rada, poslovanja, izuzev u rijetkim situacijama kada se ljudi krajnje okrenu obožavanju Jednog Boga zbog nekih životnih problema na koje su naišli – droga, alkohol i drugi poroci.

Države su se kršćanstva, posebno na Zapadu, praktično odrekle! Kao da se uvidjelo da kršćanstvo ne nudi ništa posebno svijetu (umjetnost, kultura, ekonomija, politika, filozofija, psihologija, medicina, inžinjerstvo, …) te se naprosto Zapad vratio na predkršćanske filozofije i stilove življenja, odnosno Rimsko. Otuda nemamo na primjer Kršćansko pravo, nego Rimsko pravo. Nemamo Kršćansku medicinu, nego Rimsku medicinu. Nemamo Kršćansku filozofiju, nego Rimsku filozofiju. I tako dalje i tako dalje. Gotovo svaki mogući pedalj života!

Poređenja radi, islam je razvio gotovo svaku oblast na jedinstven, unikatan način, pa otuda postoji npr: Islamsko pravo, Islamska arhitektura, Islamka filozofija, Islamska ekonomija i tako dalje.

Rasčistiti s religijom

Ono što je uradio Zapad sa svojom višestoljetnom religijom – rasčistio s njom – pokušava također da nametne kao jedini ispravni koncept života, poslovanja, rada, drušvenog uređenja, prava, pravde i mnogih drugih segmenata života ostatku svijeta. Otuda smo imali čak i agresije na pojedine države koje su imale javni (o tajnim agendama nećemo sada) cilj: Uspostava Zapadne demokratije! To smo viđali kroz tzv Arapsko proljeće, ali i mnogo ranije kroz napad na Irak i Afganistan.

Naporan i pametan rad

Društva koja su rasčistila s religijom doživjela su ekonomski, ali nerijetko i socijalni, pravni, urbani, ekološki i druge procvate!

Ono što se da primijetiti kao gotovo jedinstven obrazac za svaku od tih država (uglavnom Zapada) jeste to da oni u svim poljima ne rade isuviše naporno, nego rade izrazito pametno. Ljudi u takozvanim trećim zemljama svijeta rade neuporedivo napornije! Mnogi rade i po 16 sati dnevno! Poznat nam je koncept rada iz Kine koji ima oznaku 996, a što predstavlja 9 sati rada, 9 sati učenja 6 dana u sedmici. To je daleko, daleko više nego na Zapadu. Zapad ima koncept od 40 radnih sati sedmično, dok prema naprijed navedenom u Kini je to čak 35% više – nevjerovatnih 54 radna sata sedmično!

U zemljama Afrike, Južne Amerike, Bliskog Istoka, Istočne Evrope (gdje u načelu vlada pravilo 40 sati, ali se rijetko poštuje!) nemamo posebno tačne statističke podatke, ali neosporno je da je to mnogo više nego na Zapadu.

Također, sve druge zemlje, izuzev Kine, su kranje religiozne, bilo da se tu radi o kršćanstvu (posebno države Južne Amerike) ili islamu (Afrika, Bliski Istok, Daleki Istok).

S punim pravom svako može da pita sebe i javnost: Kako je to moguće? Da li religija (islam) doista sputava napredak?

Kako (ne)raditi pametno?

Lahko je dati izjavu:

Naporan rad, ne znači i pametan (produktivan) rad!

Međutim, šta je potrebno učiniti da bi se radilo pametno i uz to produktivno? Ako se dublje upustimo u ovu temu uvidjećemo da je veoma malo toga povezano sa religijom (islamom), ali je kranje povezano za društvenim uređenjem, sijanjem opšteg straha, nepravdi, korupciji i sličnim društvenim bolestima koje ljudima oduzimaju njihova osnovna (prema UN konvenciji) ljudska prava.

Neki od uzroka zašto ljudi ne rade pametno su u nastavku:

Nedostatak znanja i vještina: Pametan rad zahtijeva relativno visok stepen znanja, vještina i stručnosti u području rada. Ako osoba nije dovoljno obučena, ili ako je imala pogrešno obučavanje ne može se očekivati majstorstvo. U osnovi neuporedivo gore je kada je osoba pogrešno obučavana, nego kada nije nikako obučavana! To je zbog toga što je neophodno pristupiti procesu “de-obučavanja” kako bi se uklonila pogrešna uvjerenja, razmišljanja, prakse i percepije, prije nego što se pristupi ispravnom učenju! Kod pogrešnih obučavanja ključnu ulogu, naravno, igra država kroz javno obrazovanje.
Nedostatak planiranja i organizacije: Pametan rad zahtijeva dobro planiranje i organizaciju. Međutim, takvo znanje se ne uči iz knjiga, nego gotovo u pravilu kroz probavanja i učenja od drugih uspješnih pojedinaca i grupa. I ovdje također država igra ključnu ulogu. Ako se država ponaša diktatorski, naređivački, represivno i uz to nadmeno prema drugačijim modelima organizacije i planiranja (zato što dolaze s Istoka, Zapada, iz druge kulture, relligije, …), onda se ne može očekivati poseban progres u bilo kom segmentu života.
Nedostatak prirorita: Za pametan rad jako je važno prepoznati važno i prioritetno u radu. Ne treba mnogo istraživanja ili stručnosti da se vidi kako se tzv zemlje trećeg svijeta u pravilu bave uglavnom nevažnim stvarima, a zapostavljaju one prioritete kojima se bavi razvijeni svijet. Štaviše, nekada i kada dođu savjetnici ili instruktori iz razvijenih zemalja i kažu šta su prioriteti to bude dočekano kranje odbojno uz uglavnom “primitivna” objašnjenja kao da to zadire u kulturu, tradiciju, pa nereijetko i religiju i tako dalje.
Nedostatak samoreflekcije: Biti otvoren i pošten prema samome sebi je veoma važan ključ ka napretku. Društva koja ne podnose da budu kritikovana i vode se za gotovo sve u životu mitologijom i vlastitom percepijom idealizirane historije ne čine dobro sebi ni za danas, ni za budućnost. Čak i ako se dogodi, da se oslobode nekih “okova” iz naprijed navedenih tačaka, ako ne budu pošteni, otvoreni, pravedni u redovnim samorefleksijama veoma brzo će se naći na istoj tački s koje su možda prije nekoliko godina ili decenija krenuli – zato što naprosto sami sebe obmanjuju.
Okruženje i kultura rada: Radna okolina može imati veliki uticaj na način rada. Ako okruženje ne podržava inovaciju (a to znači uglavnom prekidanje dotadašnjih praksi, običaja, folklora), kreativnost (uvođenje nečega novoga, što se u religijskom kontekstu prečesto tumači kao odstupanje od izvornih vjerskih principa, iako kreativnost uopšte ne mora imati nikakvog doticaja sa vjerskim životom), saradnja ili fleksibilnost (odnosno neprihvatanje drugačijih mišljenja i traženja da doslovno svi slijede samo jedno mišljenje), može biti teže raditi pametno. Kod ove tačke ključnu ulogu igraju duhovni i vjerski lideri! Mnogo jači, snažniji uticaj imaju nego bilo koji oblik državnog uređenja.
Stres i preopterećenost: Ako je osoba stalno pod stresom ili preopterećena obavezama, teško da može raditi pametno. Stres može ometati kognitivne funkcije, otežati fokus i donošenje dobrih odluka. Zbog toga ljudi koji se bave pregovorima uglavnom teže da ih razvuku što je moguće duže i učine što je moguće napornijim kako bi druga strana popustila i na kraju oni ostvarili ono što žele. U državnom smislu, nerijetko vlade rade slično sa svojim građanima. Razvlače im pamet dok građani ne popuste. To se kasnije odražava na lični, porodični i društveni život, ali i svakako u kontekstu ove teme na pametan rad.

Zaglavljenost

Ovo nas dovodi do toga da su narodi ili nacije počesto same krive za situaciju u kojoj se nalaze! Baš kao što se često puta od psihologa (pozitivne psihologije) spočitava pojedincima kako su sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze! Kod takvih spočitavanja kako pojedincima, tako i cijelim zajednicama neophodno je uzeti širu, kontekstualnu sliku prije konačnog zaključka.

Ne može se okriviti bilo koji pojedinac koji je svoj život posvetio prijateljima ili članovima porodice, a oni ga izdali, pa se osjeća raspadnut u milijardu i jedan komad! Iako, niko neće doći da ga sastavi, nego on to mora učiniti sam, ne smije mu se prebacivati nikakva krivica! Štaviše, takvim osobama se mora dati do znanja da upravo zato što su bili dobri to im se dogodilo i da unatoč svemu moraju nastaviti biti dobri – ali svakako i oprezni kod sklapanja prijateljstava ili bračnih veza.

Tako isto se ne mogu okriviti niti nacije koje su bile okupirane jačom (vojnom) silom i koje su ih decenijama iskorištavale, mrcvarile, mozak ispirale tako da ne znaju ni za svoje nacionalno ime, jezik, zastavu, kulturu, tradiciju. Mrze sami sebe i svoje ime, a praktično vole okupatora i gledaju ga kao superiornog, kulturnog, uglađenog, obrazovanog i slično. Neophodno je tim narodima, nacijama vratiti vlastiti identitet i ponos!

Ono u čemu se nađu kako pojedinci sa svojim ličnim životnim izazovima, ili narodi i nacije sa svojim u ovom kontekstu se često puta naziva zaglavljenost. Odnosno bezizlaznost ili tačnije ne vidi se kako se može izići iz trenutnog stanja. Sve što se vidi je da svaki dan biva gore i gore, teže i teže, nepovoljnije i nepovoljnije. Svakako, neprijatelja, zavidnika, cinika uvijek u životu ima, kako u privatnom, individualnom, tako i u kolektivnom koje nikada ni ukom slučaju ne smiju da se ignorišu ili relativiziraju. Kako kaže ona poznata izreka:

Ako vi ne jedete lavove, ne znači da lav neće pojesti vas!

Čovjek naprosto mora konstantno biti oprezan poput srne ili zeca! A takva opreznost iscrpljuje te je teško raditi pametno.

Iskrivljene vrijednosti

Kada se čovjek, ali i cijele nacije nađu u situaciji zaglavljenosti nije teško uvidjeti da se u osnovi bave uglavnom nebitnim stvarima u životu stavljajući izrazito veliki fokus na njih.

Tako ćemo vidjeti kako će svaki pojedinac radije da se oda uživanjima (video igre, filmovi, sportski događaji, naprosto ispijanje kahve, trač, …) nego što će se posvetiti nečemu što zahtijeva napor, a napor dovodi do umora ili čak boli poput učenja i usavršavanja. Međutim, iako svaki naprijed navedeni pojedinac, svjesno i razumno zna (ne govorimo o maloumnicima, nego o prosječnim ljudima) da će ga užici kojima se predaje dovoditi u još teži situaciju od one u kojoj se nalazi, on krajnje nerazumna nastavlja da im se odaje. Naravno, to je najizraženije kod sredstava koja izazivaju zavisnost, ali kažu da zavisnost izazivaju u mnoge druge stvari pa čak i to da čovjek svakodnevno (dugo) gleda divne, šarene, uspješne ljude sa mnogo imetka, materijalnih dobara, statusta u društvu i slično.

Svaki taj pojedinac, također, zna i da će ga učenje i usavršavanje dovoditi malo po malo, mikronskim koracima ka boljem statusu, ali upravo zato što je samo učenje i usavršavanje bolno i stvara umor ljudi se odlučuju okrivljivati drugoga – praktično ne žele da preuzmu odgovornost za vlastiti život.

Ali, onda se pojavljuju devijantna ponašanja pojedinaca, porodica, društva! Umjesto da se pojedinci odluče ka vlastitom usavršavanju s kojima mogu biti pametniji i produktivniji – ne nužno i imućniji – oni se odlučuju za usavršavanju u izgradnji mišića (muškarci) uljepšavanju lica i ostatka tijela (žene). Pa tako imamo poplavu muškaraca, i mladića i zrelijih ljudi koji nose preuske majice kojima žele da istaknu svoju “životinjsku” mišićavost i snagu, ali i žena (djevojaka, mlađih i zrelih žena) koje kao da nemaju drugog cilja u životu osim kako na sebe nabaciti velike količine šminke koje iskrivljuju potpunu percepciju prirodnosti i normalnosti!

Da stvar bude gora, sve se to odrazi na porodični život u kome feminizirani muškarac (muškarac željan pokazivanja i dokazivanja kroz “ljepotu”, odjeću, obuću, …) ne vodi računa o porodici, supruzi, djeci – ne zna djeci pokazati niti tablicu množenja, a da ne govorimo o nečemu složenijem kao što je pravopis na primjer! Muškarac koji ne zna ništa o vođenju i upravljanju finansija u domaćinstvu, nego o tome mora da vodi računa supruga! Muškarca kojem je najvažnija (nikako sporedna!) stvar u životu utakmica i sportski klub za kojeg navija.

Zatim viđamo žene kojima je majčinstvo “zadnja rupa na svirali”, iako će se one kuniti kako su im djeca na prvom mjestu, ali ne sjećaju se kada su zadnji put (ako su uopšte ikada) djeci napravile zdravi obrok! S djecom radile na moralnim vrjednostima i poštivanju na primjer starijih. O tome da su s djecom radile kreativne igre, naučile djecu šivenju, pletenju, crtanju, mentalnim igrama koje razvijaju kognitivne sposobnosti kod djece kako bi sutra kada porastu mogla raditi i razmišljati pametno možemo, čini se, samo da sanjamo i svakako kranje se divimo tamo gdje to zaista i vidimo.

Šta je rješenje ili zaključak?

Iako ovo sve iznad izneseno možemo da vidimo doslovno svakodnevno, pa čak i u vlastitim kućama i u vlastitom ponašanju, mi ćemo radije da pristupimo ljutnji! Ljutnja je, ne nužno, negativna osobina, ali prečesto rezultat naše nemoći na određenu situaciju. Nekada je to situacija ukojoj smo objektivno nemoćni, pa smo svakako (s pravom) ljuti, ali mnogo češće je to situacija u kojoj znamo da nismo uradili ništa ili smo uradili jako malo da se ne dovedemo u situaciju u kojoj ćemo se osjećati ljuto!

Jer, naprijed navedeni tekst za neke ljude je prepun kontraverzi, neobjektivnosti, generalizovanja i slično. Naravno da je generalizovan, zato što govorimo o velikom procentu stanovništva. Recimo iznad 70 ili 80 posto! Preostalih 10-20 posto koji rade na sebi, porodici, prijateljstvu, okruženju, gledaju da budu što pametniji, produktivniji nisu tema ovog kratkog izlaganja.

Štaviše, svako onaj ko se pronašao i naljutio dok je čitao ovaj tekst, umjesto što će da se ljuti na autora i spominje mu familiju u negativnom kontekstu, radije neka se zapita koju knjigu, koji jutjub kanal, instagram kanal, fejsbuk stranicu i druge profile zapratiti s kojih može da napokon počne učiti da bude pametniji, produktivniji, odvažniji – da preuzme život u vlastite ruke, a ne da za svaku stvar krivi supružnika, roditelje, komšiluk, vjerske službenike, političare, države i mnoge druge!

I to se odnosi i na muškarce i na žene, posebno one porodične koji se ne odvajaju od raznoraznih tv sapunica (treutno su popularne tzv historijske turske iako su klasični propagandni materijal), drugih tv šou programa, glađenja displeja na tabletima i telefonima i onima koji kada s djecom treba uraditi zadaću znaju samo da vrište i galame na djecu ili da im naprosto narede: “Mrš u sobu uči, sutra imaš kontrolni!”

A šta ćemo sa religijom, odnosno islamom?

Na samom kraju, pokušavajući sagledavatu cjelokupnu sliku i imati tzv holistički pristup (pristup koji uključuje doslovno sve pore, od metafizičkih, duhovnih, psiholoških do mnogih drugih fizičkih, opipljivih) navedenom problemu za muslimanska društva možemo imati određene, svakako kranje subjektivne, zaključke i to:

Pojedinac kojem se uporno nameće osjećaj krivice za stanje u kome se nalazi i time se ponižava i vrijeđa njegov ugled i dostojanstvo ne može nikada osjećati samopouzdanje i izgraditi ispravan karakter, a to znači ni pametno razmišljanje i djelovanje.
To je zbog toga što je osnovna priča jako velikog broja učenjaka takva da je svaki pojedinac kriv za sve što mu se događa i da ga Bog Dragi kažnjava za sve njegove grijehe! Zbog toga ne može nikada krenuti naprijed, jer je prepun grijeha iz prošlosti! Kada s njima raščisti, tek će onda moći ostvariti napredak.
Možda je upravo to bio povod da ljudi na Zapadu rasčiste s religijom, odnosno konstantnim osjećajem krivice i napokon preuzmu “stvar u svoje ruke”.
Pojedinac kome se uporno nameće da mora biti poslušan autoritetima pa čak i kada su ti autoriteti očite neznalice ili nesposobnjakovići, ali im se opravdanje nalazi u tome što su dobri (?!) vjernici, neće nikada moći ostvariti svoj napredak u inovativnosti, kreativnosti ali u konačnici i pametnom radu u djelovanju koje je neuporedivo produktivnije.
Pojedinac kome se govori da on ne upravlja svojim životom i da ono što mu je suđeno će doći do njega makar bilo zakopano ispod golemih brda biva formiran u ličnost kranje pasivnosti i letargičnosti. Ali i pojedinac koji ima izražen osjećaj zavisti i ljubomore, jer je u tom slučaju njegova sudbina takva da bude donji, poniženi, obespravljeni i s tim se mora pomiriti, a nekome drugome je sudbina da bude gornji, onaj koji vodi, upravlja, drži konce u svojim rukama.

Šta je rješenje kod rasčišćavanja sa “učenjima” islama?

Ko god je pismen i ima razvijeno nešto malo iznad prosječnosti kritičko, logičko, ali i veoma važno sistematsko razmišljanje može uvidjeti da naprijed navedena promovisanja nekih (da ne kažemo mnogih, jer možda su samo ti neki glasniji od većine!) učenjaka nisu uopšte u skladu sa osnovnim, temeljnim islamskim načelima/principima.

Biće da je društvu potreban neki novi Ebu Hamid el Muhammed el Gazali, ili barem da se promoviše racionalnost. Svakako, nemali broj (možda upravo gore spomenutih učenjaka) će gromoglasno povikati kako je to veliki, neoprostivi grijeh čiji su sljedbenici još davno nazvani arapskim terminom Mutezilije – racionalisti. Svakako Mutezilije su označene mnogo puta u historiji (islama) kao otpadnici od vjere, nerazumnici i slično. Bilo je, ali će vjerovanto i dalje biti devijantnog ponašanja nekih (!) racionalista koji su nijekali postojanje Boga, Objave i mnogo čega drugoga. Ali to ne smije biti kamen spoticanja ka realnom, racionalnom, a ne “romantičarskom” posmatranju svijeta i okruženja. Ne smije to biti kamen spoticanja ka kreativnosti i inovativnosti koje vodi pametnijem i produktivnijem radu za opšte dobro!