O preuzimanju odgovornosti govorili su drevni (grčki) filozofi, ali se o tome jako mnogo govori i dan danas u mnogim kontekstima, posebno u kontekstu ličnog rasta, razvoja, postizanja ili hvatanja sreće i blagostanja i tako dalje.
Odgovornost prati povlastice.
Ciceron
Čini se da preuzimanje odgovornosti leži u onoj također moralnoj niti. Pa se gotovo uvijek uz preuzimanje odgovornosti podstiče na akciju, na djelovanje, ali da to djelovanje nikada i ni ukojoj situaciji ne bude na štetu drugih. Odnosno, drugačije rečeno, svako onaj koji poduzima akciju i time preuzima (dio) odgovornosti za vlastite postupke morao bi činiti mnogo više za druge, nego samo (krajnje) sebično za sebe.
Preuzmi odgovornost nad svojim mislima. Ono što misliš, to postaješ.
Marko Aurelije
Za one koji ne preuzimaju odgovornost za vlastita razmišljanja, govora, pisanja i na koncu djelovanja može se uopšteno reći da čine jedno od dvoje, a ponekad i oboje:
- Okrivljuju druge za svoje slabosti, nemogućnosti, beznađe, situaciju, …
- Očekuju od drugih (vlasti, vladara, učenjaka, …) da im oni obezbijede uslove dostojne života
Međutim, čak i za one koji razmišljaju o preuzimanju inicijative javljaju se razne prepreke prije nego preuzmu akciju koje se mogu svesti na neke od slijedećih grupa ili kategorija i to:
- Strah od neuspjeha, koji se može podijeliti u neke vlastite grupe ili razloge i to:
- Osjećaj srama
- Gubitak samopouzdanja i samopoštovanja
- Strah od odbacivanja i napuštanja
- Gubitak identiteta
- Psihološka krutost
- Nedostatak samosvijesti, a koji se može podijeliti u neke vlastite grupe ili razloge i to:
- Nedostatak introspekcije
- Neobjektivno viđenje sebe
- Nesvjesnost vlastitih postupaka i njihovih posljedica
- Odsutnost samorefleksije
- Nesvjesnot vlastitih vrijednosti i motiva
- Nedostatak moralnih vrijednosti, a koji se može podijeliti u neke vlastite grupe ili razloge i to:
- Nebriga za druge
- Nedostatak poštenja i integriteta
- Neodgovornost i izbjegavanje odgovornosti
- Egoizam i sebičnost
- Nedostatak suosjećanja i moralne osjetljivosti
Naravno, ova lista nije konačna, niti su sve grupe i razlozi za svaku od njih navedeni. No, navedena lista nam govori da se za sve slučajeve radi o dvoje:
- Emotivna (ne)zrelost
- (Ne)Obrazovanost
Sreća je da se i jedno i drugo postiže učenjem. Niti jedan čovjek na svijetu nije rođen kao potpuno izgrađena ličnost, obrazovan, učevan, mudar, emotivno zreo ili neko ko preuzima odgovornost za svoje razmišljanje i djelovanje. Svaki čovjek prolazi faze u životu kroz koje uči i vježba. No, zašto nekima to učenje i vježbanje ide bolje nego drugima? Razloga je naravno nebrojeno mnogo, od okruženja u kom su rođeni, roditelja i njihovog načina odgoja i obrazovanja, škole koju pohađaju, društva u kom se kreću (rodbina, prijatelji, komšiluk), fizički i intelektualni kapaciteti i tako dalje.
Ali, bez obzira na sve to, svaki čovjek bi morao biti u stanju da izgradi vlastiti integiret za kapacitete koje ima kako bi bio postojan, stamenit i odgovorno stajao iza svakog svog razmišljanja i djela bez obzira na ishode koji mogu biti krajnje negativni, ali i pozitivni po njega samoga. Svakako, onaj koji na sebi radi teško će dolaziti u situacije koje će po njega biti kranje negativne, ali ne znači da se neće događati, kao što su bolesti, rat, izdaje, prevare, potvore i tako dalje, međutim u tim situacijama takva osoba neće izgubiti svoj integritet, dostojanstvo, ugled, ma kako loše okolnosti bile.
Politička i socijalna psihologija
Uz učenje, odnosno obrazovanje može se postići i potpuno suprotno! Tj, da se u ljudima “ubije” svaka pomisao za preuzimanje inicijative, a time i preuzimanja odgovornosti.
Nisu rijetki autori koji se bave temama u kojima pokušavaju da (jasno) identifikuju zašto neke nacije, narodi imaju određena ponašanja kroz prizmu političkog i društvenog uređenja. Ne treba posebno biti stručnjak, tj psiholog, politolog ili pak sociolog pa uvidjeti da mnogi ljudi naprosto “procvjetaju” kada napuste okruženje u kom su rođeni. Nekada je dovoljno da čovjek napusti svoje selo ili grad, a nekada je neophodno ustvari napustiti cjelokupno okruženje uobličeno u savremene nacionalne države.
To zato što mnogi ljudi, unatoč obrazovanju, kulturi i tradiciji koja njeguje bespogovornu poslušnost i suzbijanje svakog “talasanja”, ipak imaju u svojoj unutrašnjosti, svojoj izvornoj niti potrebu da preuzmu akciju i odgovornost. Nekada se plašeći represivnosti (političkog) sistema, a nekada okova tradicije i kulture ljudi napuštaju ta okruženja i “procvjetaju” drugdje.
Islamsko poimanje preuzimanja (kolektivne) odgovornosti
Opšte je poznato da se u islamu za razliku, prije svega od kršćanstva, promoviše to da ne postoji niko ko može preuzeti grijehe ili odgovornost za bilo kog čovjeka. Kur’an jasno veli:
“Svaka duša zalog je onoga što je stekla”, u drugom prevodu istog ajeta “Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio”
Sura El-Mudessir, 38. ajet
Također, Kur’an jasno veli i slijedeće:
“Što god ko uradi, sebi uradi”
Sura El-En’am, 164. ajet
Pa ipak pojedinci, ali i muslimanska društva se ponašaju prečesto puta dijametralno suprotno očekujući da im Vladar, Kralj, Vlada obezbijedi sve uslove u kojima će oni uživati u blagostanju. Štaviše, učenjaci promovišu takvo učenje da čovjek ne smije preuzimati inicijativu ili preuzimati odgovornost jer time djeluje protiv Vladara, Kralja, Vlade, a to je, vele oni, težak grijeh kojeg Uzvišeni Bog nimalo ne voli!
Jedina inicijativa i odgovornost koju muslimanski učenjaci promovišu jeste ona vezana za obredoslovlje (ibadet), a svaka druga društveno korisna aktivnost je zabranjena jer ona, prema onome što oni promovišu, čini nered (fesad!).
Preuzimanje odgovornosti znači i preuzimanje ogromnog rizika! Adem, alejhisleam, naš praotac, izabrao je preuzimanje akcije, inicijative i pogriješio! Ali je cijelim svojim bićem preuzeo odgovrnost za vlastiti postupak!
S druge strane, prokleti šejtan, Iblis, za svoju vlastitu inicijativu, djelovanje nije preuzeo ni djelić odgovornosti. Štaviše, ponio se tako da je prebacio krivicu, odgovornost na Uzvišenog Boga i uz to veoma oholo dao obećanje da će što je moguće više ljudi zavoditi sve do Dana velikog suda!
Zaključak
Nije teško doći do zaključka da čovjek, kao pojedinac, ali i kao društveno biće i pripadnik zajednice oduvijek ima problem sa preuzimanjem odgovornosti. No, dolazi se do zaključka da je takvo stanje i ponašanje naučeno, baš kao što može biti naučeno i ono u kojima čovjek preuzima akciju, inicijativu, ali i odgovornost. Uz konstantu prijetnju, nanošenjem emocionalne (ucjene, prijetnje) i fizičke boli (premlaćivanja, teški zatvori) mnoga društva su u prošlosti dovodila do toga da su cijela društva i svaki pojedinac u njima naprosto odustajali od preuzimanja akcije, aktivnosti i na kraju preuzimanja odgovornosti jer “ne vide smisao!”.
Tu dolazimo do zaključaka koji se odnose, konkretno, na savremeno doba u kome čovjek preuzimanjem akcije, inicijative i odgovornosti gotovo u potpunosti niječe, anulira odgovornost spram zajednice, kulture, tradicije, religije, morala etike i dobijamo pojedince koji preuzimaju odgovornost, ali rušeći etičke, kulturološke i moralne norme. Štaviše, oni se ponose time što su srušili moral, etiku, tradiciju, religijske principe. A oni drugi, moralni, etički, religiozni ljudi imaju preveliki strah (“urođeni”, tačnije naučeni) da hrabro iziđu na megdan i preuzmu vlastitu inicijativu, akciju i odgovornost u borbi za opšte dobro, moral, pravdu.
6Hits: 70