Ne znam kako da se zahvalim svim moj dobrim ahbabima, insanima, ljudeskarama što mi vazda zbave neku dobru knjigu. Nakon svake te knjige insan bezupitno bude bogatiji za neke nove perspektive, neka nova saznanja, neka nova pitanja i neke nove kritike.
Danas želim reći nešto o knjizi Endelus – Uspomena i opomena autora Abdusamed Nasuf Bušatlić, drugo dpounjeno izdanje iz 2023. godine.
Naime, autor je očito veoma strastveno prišao izučavanju Endelusa te je za tu potrebu pročitao mnogo literature, kasnije objavljivao cijelu seriju članaka na internet portalima i sve to na kraju uobličio u jednu knjigu. Kasnije (prvo izdanje je bilo 2004. godine) je knjigu dopunio nekim poglavima i ponovo je objavio. Autor na kraju knjige navodi 77 stavki u literaturi, ali nažalost u samoj knjigi nigdje ne možemo da nađemo koje činjenice su izvučene iz koje knjige.
Na preko 300 stranica knjige autor nam donosi mnoštvo informacija, gotovo hronološki tako da se može povezati svaka godina ili dekada Endelusa, od prvih osvajanja muslimanske vojske 92. godine po hidžri pa sve do 897. godine po hidžri kada i zvanično Endelus, kao muslimanska država na području Iberijskog poluostvra prestaje postojati. Odnosno od 711. pa sve do 1492. godine po Miladu.
Cijela knjiga je pisana izrazito nabijena strastima, posmatrano iz samo jednog (tačno odabranog autorovog) ugla i to kranje pristrasno i neobjektivno. Gotovo nigdje niti u jednom području, izuzev onako usput dva ili tri puta, autor ne spominje opštu sliku kako Evrope, tako i muslimanskog svijeta, ali i stvari iz geografije, geopolitike, historije, ekonomije i tako dalje. Tako da onaj koji bude čitao knjigu može također dobiti veoma veliki osjećaj naboja strasti, uzavrelih osjećanja i slično, bez objektivnosti kako i zašto je Endelus pao pod muslimanske ruke, ali i kako i zašto su muslimani iz svojih ruku izgubili Endelus.
Ono što čitalac može jedino zaključiti iza ove knjige jeste da i pobjeda i gubitak bilo koje vojske i politike, pa tako i muslimanskih vojski i politika dolazi samo i jedino od toga da li su i koliko ti ljudi (vojnici i političari) vjernici, odnosno koliko, kako i zašto izvršavaju vjerske obrede. Gotovo mitološko posmatranje na svijet, kao pravilo posmatranja svijeta iz ugla gotovo svih muslimanskih autora!
Zaboravlja se, primjera radi, da je u devetom stoljeću, za potrebe ove knjige i konteksta, reći da je muslimanska vojska iako malobrojna bila vojska sa najviše ratnog, borbenog iskustva i da je bila najbolje opremeljena u odnosu na bilo koju tadašnju poznatu vojsku na svijetu. Zaboravlja se reći da je na Iberijskom poluostrvu tada vladao opšti nered između mnoštva “gradova-država”, gdje su zemljoposjednici i drugi vladari i vlasnici tlačili svoje vlastito stanovništvo. Ulazak profesionalne, dobro opremljene vojske na Iberijsko poluostvro je bio gotovo pa jedva dočekan od svih ugnjetavanih – kao što naš narod počesto zna reći “Hajmo napasti Austriju i potpisati kapitulaciju neka nas okupiraju, pa da i nama svane!”.
Kasnije, tokom decenija i stoljeća mnogih događaja na Iberijskom poluostrvu u mnoštvu malih muslimanskih “državica-gradova” Endelusa, autor se također vema subjektivno, strastveno i krajnje neobjektivno svrstava na stranu određenih vladara i njihovih vojski. Kasnije, u poglavljima koja su dodata u drugom izdanju, autor se ipak poziva na neke učenjake (vjerske ili “svjetske”) i njihova nevjerovatna dostignuća koji su živjeli pod vlašću određenih vladara koje je ranije samovoljno napadao.
Iako ova moja recenzija može nekima zvučati veoma agresivno, iako mi to nije namjera, želim reći da svako onaj ko bude čitao knjigu treba prije toga otvoriti širom svoj um i pripremiti sam sebe na mnoštvo pitanja, čije odgovore će morati potražiti negdje drugdje jer ih u knjizi neće naći.
Prelijepo je to sumirao akademik Ferid Muhić, čiji se osvrt na knjigu nalazi na samom kraju u kom iznosi gotovo isto ovo što sam napiso iznad, ali mnogo opširnije koristeći se akademskim pristupom ka historijskim činjenicama, socijalnim i društvenim kretanjima i tako dalje. Svakako, Muhićev tekst se može smatrati mnogo agresivnijim ili mnogo blažim u odnosu na ovo iznad napisano prema onome kako se želi gledati na taj tekst i koja podpitanja čitalac želi da postavlja dok ga čita.
Jedno od glavnih pitanja, koje mnogi autori postavjaju, a to radi i akademik Muhić u svom tekstu jeste: Ako se pad Endelusa mogao izbjeći, šta je to što je trebali uraditi pa da se izbjegne njegov pad?
Ako čitalac bude čitao samo tekst autora knjige, uvažnog Bušatlića, steći će dojam da im je nedostajalo “dova” i da nisu bili vjerni u uspostavljanju vjerskih praksi. Međutim, čitalac će također biti i zbunjen kada bude čitao dopunsko poglavlje i bude vidio koliko mnogo je Endelus izrodio naučnika i učenjaka u islamskim poljima, te kako su pravljene džamije, škole i drugi vjerski objekti. Što nas, logično, dovodi do zaključka da muslimanima u Endelusu nije nedostajalo “dova”. Nedostajalo je nečega drugoga, manje ili više važnog!
U nastavku donosimo nekoliko citata iz knjige:
- Iako je Evropa bila u svom mračnom dobu – srednji vijek, njeni stanovnici, posebno omladina, nisu stajali skrštenih ruku pred tom veličanstvenom civilizacijom, već su se napajali sa njenog čistog izvora, hrleći u Endelus sa svih strana, tragajući za znanjem, civilizacijom i metodama razvoja i progresa, potvrđujući Ibn Haldunovu teoriju da poražene nacije maksimalno nastoje oponašati pobjedničke nacije.
- Zato je ovo nadasve poučna knjiga. Treba je više puta pročitati. I imati je na umu. Bosna se jeste odbranila (na jednom dijelu svoje teritorije), Bošnjaci i islam su opstali u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku. Ali, islam i muslimani bili su u Endelusu vemenski prisutniji nego što je islam dosad u Bosni. Ako bi se, uvjetno, 1461. godina mogla uzeti kao zvanični početak islama u Bosni, znači da ovdje istrajavamo 544 godine. Granada je pala 1492. godine što znači da je tamo islam trajao 784 godine.
- Upitan o razlozima pada njihove države, jedan od emevijskih vladara u Endelusu, je rekao: “Sitne i nebitne poslove povjeravali smo odraslim, sposobnim i iskusnim ljudima, a najozbiljnije i najodgovornije poslove povjeravali smo mladim, nesposobim i neiskusnim ljudima, pa smo zapeli u stanje između pretjerivanja (neumjerenosti) i nemarnosti (zapuštenosti). Približili smo sebi našeg neprijatelj kako bismo pridobili njegovu naklonost, a udaljili smo od nas prijatelja u čije prijateljstvo smo bili sigurni, pa nas je stigla izdaja prvog i gubitak prijateljstva i lojalnosti drugog.”
- Alhambru je sagradio arapsko-muslimanski vladar Ebu Abdullah Muhammed I (Muhammed ibn Jusuf ibn Ahmer), a nazvana je “crvena” – El-Hamra (الحمراء) zbog boje njegove brade. Neki opet kažu da je ime dobila zbog crvene glinene opeke od koje je sagrađena, što je bio razlog trajnosti ove velelijepne građevine.
- (Iz recenije akademika Muhića) Prema veoma raširenom gledištu Rimsko carstvo propalo je zbog promjena u moralnim shvatanjima i načinu života do kojih je dovelo prihvatanje negativnog utjecaja sve pristunijih varvarskih plemena. Uz dekadenciju građana Rima, utjecaj varvara odrazio se i na nedisciplinu rimskih vojnika i potkopavanju njihove borbenosti. Najistaknutiji predstavnik ove teorije bio je Edvard Gibon, koji je, uz gubitak tradicionalnih moralnih vrijednosti građana Rima, pad Imperije pripisao i jačanju hrišćanstva kao doktrine koja kod ljudi zanemaruje brigu za ovaj svijet i usmjerava ih na očekivanje vječne nagrada u zagrobnom životu, uz neke druge faktore, ukjučujući i promjenu klime u Evropi tog vremena.
Hits: 21