Uvod

U nastavku vam donosimo pregled (ne recenziju ili kratak sadržaj) knjige koju smo čitali prethodnih nekoliko sedmica. Uz pregled ćemo dati i par komentara kao osvrt ili viđenje, razumijevanje pročitanog. Zbog toga ovo nije ni suhoparni pregled, ni recenzija, a ni kratak sadržaj pa stoga molimo za razumijevanje od odstupanja ustaljenih formi.

Ovu knjigu je Dr Emir Džambegović napisao kao rezultat svog doktorskog rada. Već sa prvih nekoliko listova knjige moguće je vidjeti da se tematici pristupilo na veoma ozbiljan, profesionalan, ali i krajnje objektivan, pošten i svakako empatičan način. Uzimamo sebi za pravo da ovu knjigu, gledajući je kroz prizmu naučnog (doktorskog) rada, proglasimo za jednu od najboljih, najkvalitetnijih knjiga tog oblika koje smo imali priliku čitati i studirati, a koje dolaze iz Bosne i Hercegovine.

Danas, u svijetu kada internet preovladava našim životima jako je mnogo upita sa svih strana, pa čak i iz okolnih zemalja da se popune ankete na određene teme. Mahom su to završni radovi na bolonjskim studijima, ali nerijetko i magistarski radovi. Doktorski su, očekivano, mnogo rjeđi. U svakom slučaju, mnogima od nas upitnici koje dobijemo od poznanika, kolega, rodbine budu veoma naporni, teški za ispunjavanje. Ta težina, i taj napor koji stvaraju je uglavnom zbog načina na koji se postavlja pitanje. Potrebno je uložiti jako mnogo energije da se razumije pitanje, ali i da se dadne što precizniji odgovor. Mada, svi učimo još od ranih razreda osnovne škole da je kvalitetno, dobro pitanje, već pola odgovora, ali čini se da ljudi iako rade svoje završne radove na dodiplomskim ili postdiplomskim studijima taj dio nisu savladali.

Dr Džambegović je, kako bi se to kazalo, apsolvirao postavljanje pitanja. Naprosto, pitanja koja je on postavljao u svojoj anketi u okviru doktorskog rada su za svaki pohvalu. I može se reći, urnek za sve one koji žele da prave ankete! Svakome onome ko planira raditi neku anketu uskoro obavezno preproučujemo pročitati sva pitanja koja je dr Džambegović imao u svojoj anketi, te u skladu s njima osmisliti vlastita pitanja za temu koja se obrađuje.

Da ne ostane samo na ispraznim riječima hvale i divljenja navodimo par primjera. No, prije nego vam postavimo primjere koje je dr Džambegović imao u svojoj anketi, pokušajte sami zamisliti kako bi izledala pitanja vezana za imidž Resu-l-uleme u Bosni i Hercegovini u uobičajenim anketama koje viđamo gotovo svakodnevno. Napravite pauzu u čitanju ako imate vremena i dajte mašti na volju u skladu sa dosadašnjim iskustvom.

Evo Džambegovićevih pitanja:

1. Poglavar Islamske zajednice (resu-l-ulema) je pravi primjer vođe kakvog muslimani trebaju imati.
2. Poglavar Islamske zajednice (resu-l-ulema) više promoviše sebe nego što rješava probleme svoga naroda.
3. Poglavar Islamske zajednice (resu-l-ulema) spreman je za pare (dolare, eure) svakog kriminalca proglasiti velikim vjernikom i poštenjačinom.

Velika razlika je što su anketna pitanja ustvari izjave s kojima se anketirani slaže ili ne slaže, odnosno djelimično slaže/ne slaže, nema stav i slični odgovori. Uglavnom viđamo klasična pitanja u anketama ili izjave koje su veoma neprecizne i nespretne.

Klasifikovani svijet

Ljudi vole pripadnost. Ili ljudi ne mogu bez pripadnosti, neko bi rekao. Zbog toga, ali i zbog mnogih drugih stvari, ekonomskih prvenstveno, postoje klasifikacije svega i svačega, kao i kategorizacije. U tu svrhu svijet je između ostalog podijeljen prema tome kom stepenu privrede, odnosno djelatnosti pripada.

Svijet je prema djelatnosti podijeljen, ugrubo, u pet kategorija (nekada četiri, u zavisnosti od autora) i to:

1. Primarni:
   1. Poljoprivreda
   2. Šumarstvo
   3. Lov i ribolov
2. Sekundarni
   1. Rudarstvo
   2. Proizvodno zanatstvo
   3. Industrija
   4. Građevinarstvo
3. Tercijarni
   1. Turizam
   2. Trgovina
   3. Uslužno zanatstvo
   4. Ugostiteljstvo
   5. Saobraćaj
4. Kvartarni
   1. Školstvo
   2. Nauka
   3. Vojska
   4. Policija
5. Kvintarni
   1. Zdravlje
   2. Vladina uprava
   3. Kultura
   4. Religija

Ono što je primarno u ličnom i organizacionom smislu je svakako najvažnije, a ono što je kvintarno je u ličnom i/ili organizacionom smislu najmanje važno, zato i jeste na kraju liste. Kao što se vidi, religija je prema ovoj klasifikaciji na samom začelju. Tj, religija ne utiče na to da li će se imati jesti, piti, razmnožavati, krov nad glavom, sigurnost, i tako dalje. Po toj klasifikaciji religija je već (ne)namjerno stavljena u tzv privatnu sferu, koja je potpuno proizvoljna i na dobrovoljnoj osnovi. Današnji svijet je okrenut produktivnosti, profitabilnosti, tehničko-tehnološkom napretku i slično. Duhovne, moralne, etičke potrebe su svedene na mjere kako ih se može materijalizovati i iz njih izvući ekonomski profit. U Zapadnom društvu zbog nedostatka “javne” religije gotovo svaka firma ima vlastiti etički, moralni kodeks i kompas. Ima svoje etičke principe koji su počesto, naizgled, i izvan domena profita, no oni su tu kako bi tzv kultura firme bila na najvišem nivou iz koje se može izvući maksimalan profit.

Drugim riječima, kako već rekosmo, i sama duhovnost, etika, moral su komercijalizovani, materijalizovani i pretovoreni u nešto od čega se može, treba i mora izvući ekonomska dobit.

Na tom tragu je i pomenuta knjiga i ono što nam je između dvije korice sumirao dr Džambegović. Ako svaka djelatnost (gore spomenute podjele) ima svoj kranji proizvod, a ima, onda ga mora imati i religija. Njen proizvod je u osnovi komunikacija, govor! Ako posmatramo muslimane, pobliže muslimane odnosno Islamsku zajednicu u BiH uvidjećemo da je to veoma precizna definicija onoga što IZ radi ili što bi trebala raditi. Njen način rada je zasnovan na govoru i eventualno podučavanju. U svakom slučaju sve što se odvija, odvija se kroz komunikaciju u usmenom ili pismenom obliku (u zadnje vrijeme grafički, te audio i video materijal). Zbog toga se na komunikaciju mora obratiti najveća pažnja, jer je ona proizvod kojeg IZ u BiH nudi kako svojim članovima, tako (još više) svim građanima kako BiH, tako okolnih zemalja i šire.

Usput rečeno:

Imidž je engleska riječ za slika, a o kojoj počesto ili prečesto puta ne razmišljamo posebno duboko. Slika je uzeta s pravom u engleskom jeziku, a zašto je kod nas uzeta engleska riječ, a ne slika pitanje je za neke druge prilike. Kako god, ako imamo neku sliku, ona ima mnoštvo zaključaka i viđenja. Prije svega povod, način, (emotivni) odnos slikara prema slici i ono što je on želio da naslika može se nekada dijametralno suprotno prihvatiti od strane publike, posmatrača. Također, nekim posmatračima će neki detalji “zapasti za oko”, dok će nekim drugim neki drugi detalji biti interesantniji. U svakom slučaju, ako žele znati više o slici vjerovatno će morati da poslušaju izlaganje, opis samog autora. Na taj način će se riješiti određenih predrasuda. Ako to preslikamo na imidž neke organizacije, uvidjećemo šta imidž treba da znači, predstavlja, ali i kako se doživljava, gradi, održava, …

O knjizi

Već smo iznad dali određene smjernice i opise o čemu knjiga koju smo čitali govori. No ovdje želimo iznijeti neke detalje i konkretnije stvari kako bismo, nadamo se, podstakli vas da knjigu pročitate i pokušate primijeniti dobre prakse, ali i savjete iz nje u svom svakodnevnom životu bilo da ste uposlenik IZ BiH, njen član ili pak građanin koji na ovaj ili onaj način ima dodira ili barem osnovna saznanja o IZ BiH.

Knjiga je podijeljenja u četiri poglavlja i to:

1. IMIDŽ – tj, šta je imidž, historija, značaj, …
2. KAKAV JE IMIDŽ ISLAMSKE ZAJEDNICE – tj, kako IZ vidi samu sebe, kako je vide drugi i kakav je stvarni njen imidž
3. IMIDŽ HODŽA, RESU-L-ULEME, DŽAMIJA I ODNOS S MEDIJIMA, tj, kakav je partikularni imidž određenih, najznačajnijih sektora unutar IZ BiH
4. KAKO DALJE? – tj, prijedlog rješenja veoma ukratko, ali sažeto, precizno kao prvi korak
5. ZAKLJUČAK – tj, sumirano gdje je IZ BiH bila, gdje je sada i šta bi trebala uraditi kako uopšteno tako i partikularno za određene najznačajnije sektore

S obzirom da je knjiga, odnosno istraživanje i doktorski rad rađen prije više od 10 godina (izdanje koje smo mi čitali bilo je drugo i dopunjeno iz 2014.) to čitaoc može primijetiti da postoje određeni pomaci u organizaciji i djelovanju IZ-a, a da li je i kako to uticalo na imidž IZ BIH ne usuđujemo se prognozirati.

U poglavlju IMIDŽ, dr Džambegović nas pobliže upoznaje sa terminima imidž, identitet i kultura iz savremenog ugla komunikologije. U svakom slučaju jedan lijepo sažet pregled sa veoma konkretnim osvrtom na Islamsku zajednicu u BiH, način njenog nastanka, opstanka i bivstvovanja u vremenima u kojima živimo. U ovom poglavlju možemo saznati i savremene tokove razvijenog, naprednog, Zapadnog svijeta.

U poglavlju KAKAV JE IMIDŽ ISLAMSKE ZAJEDNICE predstavljena je njena historija, sprega IZ-a sa svim proteklim i sadašnjim vladama, političkim organizacijama te kako je to uticalo ili još uvijek utiče na njen imidž. Između ostalog imamo zapažanje koje kaže (citat iz korištene literature):

Naše poštovanje suda eksperata doživjelo je pad. Prije dvadeset (prije više od 30 o.a.) godina očekivalo se da vjerujemo svakoj riječi sa usana doktora, računovođa, advokata ili svećenika. Čak se i od političara očekivalo da imaju osjećaj dužnosti da rade u interesu javnosti.

Valja također znati, uzeti u obzir, veoma veliki uticaj vladajuće strukture komunističke Jugoslavije na poslovanje Islamske zajednice. Ona je, komunistička Jugoslavija, praktično određivala šta će se, kako će se i kada će se šta raditi u IZ-u. Svaki izvještaj sa planiranja ili zaključaka odrađenog morao se dostavljati u Centralu na pregled. Zbog toga je IZ praktično izvršila sama nad sobom prečesto puta autocenzuru zbog toga što je nekada znajući, a nekada strahujući da će Komitet nešto ocijeniti kao nepovoljno i kazniti određene ljude. Javnost je oko ovoga podijeljenja, a to je svakako jedan od imidža koji se pojavjuju u javnosti (sjetimo se opisa slike/imidža iznad – svako vidi nešto drugo, ili pak ono što želi). No, postoje činjenice, argumenti koji govore kako je IZ morala poslovati pod veoma striktnom palicom Komiteta. Da sve bude mnogo gore, mnogi nasljednici ili ljubitelji tog represivnog režima bi htjeli da IZ posluje i dan danas (u slobodnom i demokratskom društvu) upravo na takav način. No, i to je jedan od imidža kojeg IZ ima u javnosti.

Istraživanje koje je rađeno u svrhu doktorske disertacije, a koje je prezentovano u ovoj knjizi između ostalog za imidž IZ BiH pokazuje da IZ u prosjeku ima između loš i poprilično dobar imidž. U nekim segmentima imidž je veoma loš, dok je u nekim segmentima na veoma visokom nivou kao što je povjerenje u karitativne aktivnosti. Istraživanje pokazuje i ono što je možda manje više svima jasno i očigledno ko god ima imalo uvida u rad i djelovanje IZ-a, a to je da se IZ sve više i više bavi onim što joj nikako ne pripada ili što bi se reklo “nije u opisu posla”, a sve manje i manje onim što bi morali. Drugim riječima sve više i više se bavi politikom i tzv akademskim islamom, a sve manje svojim (aktivnim) članovima, misionarskim djelovanjem, podizanjem opšteg morala i proaktivnosti ka dobru i dobrom djelovanju u društvu.

Nije rijetka niti minorna pojava ljudi koji su praktično odrođeni kako od islama, tako i od islamske zajednice po zapadnjačkom principu believing without belonging (vjerovanje bez pripadanja – veoma česta pojava na Zapadu gdje se veoma veliki broj kršćana, praktikujućih vjernika ispisuje iz crkvene zajednice uglavnom zbog afera, crkvenih poreznih nameta i slično). Za IZ BiH ih veže jedino monopolistički odnos prema džamiji, mezarju, dženazi i slično. A prema istraživanju, čini se da mnoge ljude u IZ, pogotovo one u Saboru kao najvišem tijelu u strukturi IZ-a, to apsolutno nije briga!

U trećem poglavlju, IMIDŽ HODŽA, RESU-L-ULEME, DŽAMIJA I ODNOS S MEDIJIMA, knjiga se bavi partikularnim imidžom određenih sektora ili ličnosti. U vrijeme istraživanja resu-l-ulema je bio dr Mustafa Cerić, tako da se na njega odnosi mnogo istraživanja, teksta, imidža i tako dalje.

Ovdje ćemo navesti jednu opasku od jednog profesora koji parafrazirano veli (ovaj dio nije iz knjige, nego naša opaska na predmetno poglavlje):

Najveći problem budućnosti muslimana, ali i Islamske zajednice u BiH uopšte jeste to što će oni najlošiji đaci iz medresa na kraju biti hodže, imami, hatibi po bosanskim džamijama. Oni bolji, aktivniji, kvalitetniji se neće zaustaviti samo na “hodžiluku”, nego će biti u životu nešto drugo, iz tzv dunjalučke perspektive nešto veće, važnije.

Unatoč tome za budućnost, ipak je IZ oslonjena najviše na rad i (pro)aktivnost njenih hodža, a koji itekako kreiraku imidž IZ-a kod svojih (aktivnih) članova, džematlija. Imidž koji trenutno imaju hodže je podijeljen u zavisnosti o kom segmentu imidža se priča, ali i iz koje perspektive (u istraživanjima je to podijeljeno prema tzv nacionalnom ključu: Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali).

Čitajući knjigu sve više i više i saznavajući činjenično stanje sa terena uobličeno akademskim jezikom postavljali smo sebi pitanje. Odlično, ali šta ćemo sa svim ovim ako nam niko, a posebno neko ko je uradio svu ovu studiju i potrudio se da bude precizan, objektivan, profesionalan ne ponudi rješenje šta i kako dalje? Kad ono gle čuda (naviknuti već na slične knjige koje samo teoretiziraju, ili ako bi se narodskim jezikom kazalo šupljiraju) na kraju knjige postoji konretan primjer kako načiniti prvi korak ka popravljanju imidža. Zatim smjernice oko onoga što nije dobro kako popraviti, a onoga što je dobro iskoristiti i vješto pomjeriti fokus uz pravi PR svakako na popravljanje relanog stanja, ali i imidža Zajednice.

Bili bismo sretni kada bismo imali priliku razmijeniti viđenja i stavove vezano za istraživanje, ali i predmetnu knjigu. Stoga, na čitanje, pa se vratite da prodiskutujemo kako bismo barem za mali djelić svi skupa ovaj svijet učinili boljim.

2

Hits: 53