Svi oni koji rade u inžinjerskom sektoru, odnosno oni koji su inžinjeri, složiće se da njihova karijera kao inžinjera jednoga dana naprosto mora (pre)stati. Veliki broj studenata inžinjerstva nikada ne razmišlja o tome i smatra da treba biti i ostati inžinjer do penzije/mirovine, odnosno do same smrti. Međutim, život uglavnom ima drugačije planove za sve one koji žele da napreduju u karijeri. Za one koji su se „pomirili“ sa svojim životom i od njega ne traže ništa više, nastavak teksta mogu slobodno preskočiti i ići čitati nešto drugo, za njih zanimljivije. Ali, za sve one koji žele da napreduju u svojoj karijeri prije ili poslije uvide da jednoga dana kako rekosmo moraju prestati biti inžinjeri i početi novu karijeru – karijeru menadžera.
Menadžer je izraz koji se koristi sve češće širom svijeta pa tako i u bosanskom jeziku, a u osnovi znači rukovodioc, u nekim organizacijama šef. Pa tako može biti šef smjene, ili rukovodilac pogona. Danas se sve to zove sa menadžer nešto.
U pretprošlom i prvoj polovini prošlog 20. stoljeća mašinsko inžinjerstvo je imalo primat u odnosu na druga inžinjerstva. Od Drugog svjetskog rata za primat se bore inžinjeri mašinstva i elektrotehnike, a već s kraja prošlog stoljeća i u ovom, 21. stoljeću, neupitni primat imaju inžinjeri softvera, odnosno računara (sve vezano za računare, ne samo softver). Tokom svih proteklih godina (kroz više od soljeće ili dva) napisano je jako mnogo knjiga o inžinjerima, ali i menadžmentu. No, svi prethodni inžinjerski poduhvati su zahtijevali pogone, fabrike, tzv blue-coat (plavi mantil) radnike, a novo, informatičko-računarsko inžinjerstvo nema niti fabrika, a još manje blue-coat radnika (barem ne većina, ne uzimamo fabrike za proizvodnju hardvera u ovom slučaju). Najniži nivo u hijerarhiji, ako se to tako može nazvati,u svijetu razvoja softvera ne čine više (ne)kvalifikovani radnici, nego visokoobrazovani, visokostručni inžinjeri softvera. Zbog obrazovnih sistema koji ne mogu da se toliko brzo prilagođavaju promjenama na tržišu nije rijetkost sresti veoma kvalitetne softverske inžinjere u punom smislu riječi, ali koji nemaju zvanično, državno priznanje, kroz fakultetsko obrazovanje, odnosno diplomu inžinjera (softvera ili srodnih nauka).
Kako već rekosmo, u prethodnim inžinjerskim granama (mašinstvo i elektrotehnika) jasno je bilo da blue-coat radnik nikada ne može biti inžinjer, osim ako u međuvremenu ne završi fakultet. Najviši nivo koji bi mogao postići takav radnik (ali opet uz dodatno, državno priznato, obrazovanje) mogao je postati šef smjene ili rukovodilac nekog tima. Ne bi mogao postati ni rukovodilac cjelokupnog pogona jer za takvo nešto je trebalo ipak mnogo više (zvaničnog) znanja i obrazovanja.
Danas je situacija potpuno drugačija. Mladi ljudi se odlučuju baviti razvojem softvera iz hobija! Mladi ljudi se počinju baviti razvojem softvera jer za to nije potrebno imati fabriku, znati kako se kali čelik ili lakira aluminijum, dovoljno je imati računar i pristup internetu. Stoga je „samoobrazovanje“ veoma česta pojava među inžinjerima razvoja softvera, ali i prijeko potrebno s obzirom da se tehnologije usavršavaju na dnevnom nivou.
Bez obzira na svu ljubav i hobi koji mladi ljudi imaju kada ulaze u svijet razvoja softvera, i bez obzira što su prepuni elana, motivacije za promjenu svijeta na bolje jednoga dana uvide, na teži ili lakši način, da je napredovanje u karijeri završeno! U većini firmi se počinje kao Početnik, zatim se bude Mlađi inžinjer (Junior), pa onda Medior inžinjer (Medior) i na kraju Stariji inžinjer (Senior). Velike kompanije koje zapošljavaju na hiljade ili desetine hiljada inžinjera podijele ove tri kategorije u još dodatne stepene kako bi se ljudima na transparentan način (po)kazalo kako mogu napredovati u karijeri (čitaj plati). U tim kompanijama se nerijetko sreću titule poput Engineer I, ili Senior Engineer IV i slično.
Međutim, šta ako neko postigne najviši stepen koji može da se postigne u tabeli, karijeri inžinjerstva? Mladi ljudi koji tek počinju sa radom uopšte ne razmišljaju o tome, ali oni koji su „u tom poslu“ već duži niz godina itekako razmišljaju o tome šta da rade (tj, šta da uče i na šta da stavljaju fokus) i kako da planiraju svoj budući život.
Mnogo knjiga na tu temu je napisano, još više predavanja i seminara održano, a Kadrovske službe (u ovo novije doba uzima se engleski izraz HR, od skraćenice Human Resource, koji se u posljednjim godinama dovodi u pitanje, jer ljudi nisu resurs, pa stoga imamo nove nazive poput HC – Human Capital, mada neki vele da ipak postoje razlike imeđu HR i HC o kojima nećemo detaljnije ovaj put), širom svijeta pokušavaju da iznađu najbolje matrice i puteve (roadmaps) za inžinjere kako bi im mogli veoma jasno, transparentno i kranje objektivno, pošteno pomogli u napredovanju. Ali, u svim tim matricama na kraju se uvijek dođe do „limita“ „granice“ nakon koje se uviđa da inžinjeri naprosto moraju napustiti svoju inžinjersku karijeru djelimično ili u potpunosti i preći u potpuno novi svijet (do tada njima uglavnom nepoznat), svijet rukovođenja, svijet liderstva, svijet komunikacija, svijet rješavanja konflikta među ljudima, svijet planiranja projekata, troškova, analiza ulaza i izlaza i tako dalje i tako dalje.
Knjiga koju ćemo obrađivati u seriji članaka bavi se upravo gore navedenim problemima i nudi određena rješenja. Do kojih rješenja ćemo doći razumijevajući tekst koji je predstavio autor u svojoj knjizi vjerovatno zavisi od toga koliko imamo lično iskustvo, (opšte) znanje, ali i u kojoj sredini, odnosno kompaniji se (trenutno) nalazimo.
Knjiga kotira veoma visoko na tržišu, a nosi naziv: Staff Engineer: Leadership beyond the management track, autora Vil Larson (Will Larson).
Nadamo se lijepom iskustvu i razmjeni mišljenja.
0Hits: 36
