KUR’ANSKA SURA JUSUF

(Razmišljanja i tumačenja određenih ajeta, ali i cijele priče o Jusufu, alejhiselam, od strane Numan Ali Hana)

U nastavku dajem, ne samo sažetak, nego i pregled na izlaganje koje je održao Numan Ali Han u Minhenu 21. maja 2022. godine.

Sažetak, jer je nemoguće prenijeti sve što je čovjek pričao, ali i nisam baš tolikog kapaciteta pa da zapamtim sav govor. Uostalom, i da se tako nešto, teoretski, dogodilo, onda bi morao to sve napisati na engleskom, jer je predavanje bilo na engleskom jeziku.

Pregled, zato što svaki pregled uključuje vlastito viđenje, stavove, razmišljanja, a što može da se poklopi sa onim što predavač govori, ali može i da odstupa zbog vlastitog iskustva, znanja, spoznaja, …

Numan je poznat kao čovjek susretljiv, empatičan i uvijek spreman da sasluša druge, čuje drugačija mišljenja, stavove, ali i mnoga pitanja. Jer uz pitanja koja postavlja čovjek sam sebi, ali koja mu, također, postaljaju i drugi, otvaraju se nove teme, nova poglavlja, pitanja naprosto otvaraju “život”. Nekada je samo uz pomoć pitanja moguće broditi kroz život, a nikako tzv. instant rješenjima i zaključcima koje umislimo ili pročitamo u svega par štiva. Pitanja, razmišljanja i traganja za ispravnim odgovorima nas oblikuju. Stoga je odmah na početku Numan kazao kako bi on rado sa svakim popričao, ali nas ima oko 700, pa je to fizički nemoguće, te će praviti pauze od 10 minuta (našalio se pa kazao, stvarno 10 minuta, a ne Pakistanskih 10 minuta) i ući među publiku, pa da pokuša razgovarati s malim skupinama posjetilaca – što je i učinio.

OVDJE ŽELIM DA VAM ISPRIČAM PRELIJEPU PRIČU

Uzvišeni Allah na početku, kao što to već svi znamo, Kur’anske sure Jusuf veli da je to najljepša priča (svakako neki mufesiri – tumači Kur’ana, vele da se ta rečenica ne odnosi na suru Jusuf, ali nećemo o tome sada, op.a.). I mi počnemo čitati i nailazimo na razne u najmanju ruku čudne događaje u priči. Čekaj malo! Kako najljepša, a nisam kako treba ni počeo/la čitati odmah već belaji.

I tu je ljepota Kur’ana i Kur’anskog izražavanja, također.

Zamislimo kada bismo svaku priču počinjali optimizmom, a Kur’an počinje ovu priču o Jusufu, alejhiselam, optimizmom.

Objavljujući ti ovaj Kur’an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo iako prije njega nisi doista ništa znao:

Kur’an – 12:3

ŠEKSPIROVSKI STIL IZRAŽAVANJA

Prije mnogo godina čuo sam od jednog čovjeka, bošnjaka, imama (mislim da je živio, ili još uvijek živi u SAD-u), o tumačenjima, odnosno “ispravnim” prevodima dvije riječi koje se nalaze na samom početku sure Jusuf, tako da mi to nije bila posebna novina u Numanovom predavanju.

Naime, na samom početku, nakon što je Jusuf, kao dječačić(!) usnio san, on se svome ocu obraća, ne riječima kako je to prevedeno u našim prevodima Kur’ana:

Kada Jusuf reče ocu svome: “O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše”

Kur’an – 12:4

Naime, Jusuf se svome ocu obratio ne “O oče moj…“, niti “O babo moj …“, nego je upotrijebio riječ u kojoj je sadržana ljubav prema ocu. Najbliži prevod na bosanski jezik vjerovanto bi bio “O babuka moj…“. A što, mora se kazati, gotovo da mijenja smisao cijelog ajeta, jer u njega unosi empatiju, ljubav, unosi pokazatelj kako prisan odnos je između Jusufa, alejhiselam, i njegovog babuke, Jakuba, alejhiselam.

Također, Jakub, alejhiselam, ne odgovara kako se to kod nas prevodi:

on reče: “O sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj.

Kur’an – 12:5

Nego također koristi jednu drugu riječ, u kojoj je sadržana empatičnost, ljubav, prisan odnos. Pa bi u prevodi na bosanski jezik, izjava Jakuba, alejhiselam, bila najpribližnija onoj u kojoj Jakub, alejhiselam kaže: “… Eh, sinčiću moj, …“.

Kako kaže Numan, nekada nam je doista potreban šekspirovski prevod Kur’ana i stil izražavanja u prevodu kako bismo mogli što približnije prevesti ono što nam Uzvišeni Allah poručuje iz svake Kur’anske riječi.

PROSTOR U VREMENU, SRCU I DUŠI

Da bismo nekome pokazali da mu/joj je stalo do nas, neophodno je da mu/joj damo prostor (space). Prije svega taj prostor mora biti u našem srcu, a on se onda izražava kroz prostor u vremenu. Odnos između Jusufa, alejhiselam, i njegovog babuke, Jakuba, alejhiselam bio je takav zato što je, očito je, Jakub, alejhiselam pridavao značaj Jusufu kroz “rezervisanje”, planiranje, “skedžuliranje u kalendaru obaveza, kako to mi radimo u savremenom svijetu” vremena kojeg će posvetiti Jusufu. Zato je Jusuf znao da babi može vjerovati, s njim sve podijeliti, da između njih nema pregrada, barijera. A to se, mora se priznati, usađuje kod djece od veoma rane dobi.

Ono što sam sebi postavio u glavi pitanje dok sam slušao ove riječi jeste: Kakva je razlika između Jakuba mlađeg (dok je dobio 10 sinova sa prvom ženom) i Jakuba mlađeg (kada je dobio dvojicu sinova Jusufa i njegova brata Benjamina – izgovara se kao Ben-jamin, a ne sa NJ)?

Tj, stavljam sebe samoga u položaj Jakubov, ali i mnoge druge ljude iz moje sredine, pa čak i vlastite roditelje. Kada se insan oženi/uda mlad, onda on naprosto nema vremena za djecu, porodične bliske odnose, jer život ne mari za to. Život je isuviše brutalan u kom čovjek mora da ulaže zadnje atome snage za čisti opstanak. Međutim, svi oni ljudi koji se ožene/udaju kasnije, kada uspiju ostvariti dobru početnu poziciju (kao u Formuli 1.), lakše brode kroz život i mogu se posvetiti mnogim drugim stvarima, a koje nisu brutalni rad za puki opstanak.

Otuda valjda i ima mnogo mudrosti u mehru (šerijatom propisani vjenčani dar), koji je u našem društvu sveden na čisti folklor. Valja zapeti da se obezbijedi mehr, tj. da se obezbijedi dostojna početna pozicija s kojom će se supruzi obezbijediti početni kapital za uspostavu vlastitog biznisa (primjera radi) iz kojeg ona može da daje sadaku, skuplja za hadždž ili umru, daje zekat i tako dalje. Ali i takva početna pozicija s kojom čovjek može da posveti svoje vrijeme (space) potomcima kroz odgoj i obrazovanje.

Da li je taj slučaj bio kod Jakuba ili ne, ne znam(o). Barem nisam znao o tome ništa u trenutku dok je Numan iznosio svoje viđenje Kur’anskih ajeta sure Jusuf, a meni misli lutale oko ovih pitanja.

POKLONI NISU ZAMJENA ZA (IZGOVORENU) LJUBAV

Naglas izgovorene riječi “VOLIM TE” mogu da budu izgovorene na mnoštvo načina. Ali, slušalac će doista znati da li su one izgovorene iz dubine duše i srca ili su samo sa jezika. Pa čak, ponekada i napisane mogu da imaju ovakvo ili onakvo značenje zbog vremena i konteksta u kojima su napisane.

Riječi “volim te” se veoma rijetko izgovaraju djeci ili djeca roditeljima. To je zbog našeg svemuslimanskog odgoja u svim narodima i nacijama. Ima u tome sigurno je i mnogo mudrosti koju su opisali mnogi učenjaci tokom veoma bogate muslimanske historije. No, pokloni ne mogu biti zamjena za pokazivanje ili izgovaranje prisnog (ljubavnog) odnosa.

Naravno, ljubav je i kada se kaže, Je li ti hladno?, Jesi li gladan?, Treba li ti šta?, Sikira li te ko?, De sjedi da progovorimo koju, pusti kraju sve!, Znaš da se na mene možeš uvijek osloniti i da ću ostaviti sve obaveze da ti priteknem u pomoć. Ne iskazuje se ljubav samo kroz dvije riječi “VOLIM TE“, ali riječi moraju biti izgovorene. Snaga naglas izgovorenih riječi je nevjerovatna! – Ovo je inače tema o kojoj razmišljam već nekoliko sedmica, pravim bilješke, kontaktiram neke ljude, s njima razmjenjujem mišljenja, stavove neg bil’ štagod na kraju smisleno i pametno napisao ako budem mogao – uz Božiju pomoć.

Za pokazivanje istinske ljubavi neophodno je uključiti cijelo svoje tijelo – insan kako se to možebitno najpotpunije kazuje na arapskom jeziku. Hoće se reći, tijelo, um, srce, duša, sve mora biti podređeno u datom trenutku!

Kako to Simon Sinek kaže: Kada vam priđe neko, a vi držite mobitel u ruci, znak da doista posvećujete pažnju tome nekome jeste da telefon odložite u džep, u torbu, na “skriveno” mjesto i cijelim svojim bićem se posvetite sagovorniku.

Ili opis empatija iz riječi Rabina

HISTORIJA JAKUBA, ALEJHISELAM, KROZ BIBLIJSKU PRIZMU

Ne znamo koliko su tačne biblijske priče (prije svega jer originalni biblijski tekst na jeziku Isaa – Isusa, alejhiselam ne postoji, nego je on na starogrčkom, ali i zbog svih silnih izmjena i promjena koje se događaju čak i dan danas), ali mi kao muslimani imamo pravo da ih upotrebljavamo u određenim okolnostima, pa ponekada čak i obavezu. Naime, u biblijskoj priči o Jakubu, alejhiselam, ocu Jusufa, alejhiselam, veli se da se Jakub zagledo u neku djevojku i od babe (oca) svoga tražio da ga njome oženi. Babo mu je pristao, vjenčanje je upriličeno prema tadašnjim običajima, a onda poslije svadbe Jakub je uvidio da mu je babo “podvalio” drugu mladu – bila je pod zarom, velom, pa se nije vidjela na vjenčanju!

Babo mu je “podvalio” stariju sestru one u koju se Jakub (plaho) zagledao. Kada se Jakub požalio babi svome, on mu je rekao, da smatra da je tako bolje za Jakuba, a onda kasnije, ako on bude htio može oženiti i mlađu – prije Kur’ana ljudima je bilo dozvoljeno da ožene dvije sestre, a kako znamo s Kur’anom ta dozvola, propis je dokinut.

S tom, prvom, (nikada voljenom!!?) suprugom izrodio je 10-oro djece. Supruga je znala da on nju ne voli, a da voli njenu mlađu sestru koju je oženio mnogo godina kasnije i s njom izrodio dva sina Jusufa, alejhiselam i Benjamina, alejhiselam.

Mi nećemo reći, bilo bi nekulturno, nepošteno, i s mnogo sumnjičenja, a muslimanima je takvo nešto zabranjeno, da je Jakub, alejhiselam, bio nepravedan prema sinovima svojim. Da im nije pridavao pažnju i da ih nije volio. To ćemo potvrditi i Kur’anskim kazivanjima malo kasnije.

MEĐUPORODIČNI ODNOSI I SAMOUNIŠTENJE

Nebrojeno mnogo života pojedinaca u svijetu u cjelokupnoj ljudskoj historiji bude uništeno zbog međuporodičnih odnosa. Pojedincu bude preteško zašto se njegov/njen brat/sestra ponaša kako se ponaša. Zašto ne mogu imati (pa je ovdje Numan malo potegao šalu da stvar približi omladini) život kakav imaju ljudi na Instagram-u? Zašto baš ja moram imati takvog brata ili takvu sestru? Zašto baš ja moram imati takve roditelje ili takvu djecu? Zašto ne mogu biti sretan/sretna kao svi ti sretni ljudi sa Interneta?

Mi bismo morali znati da iako je neko naš roditelj, brat, sestra, pa i dijete, da nije lišen ljubomore, zavisti, veoma velikog uticaja Šejtana, Allah ga prokleo, i mnogih drugih negativnih osobina.

Jakub, alejhiselam, nikada nije odbacio svoje sinove! Nije o njima pomislio ni ništa loše! U kazivanjima Kur’anskim, jasno ćemo vidjeti da Jakub, alejhiselam, obraćajući se svome sinčiću, Jusufu, alejhiselam, veli, “… braći svojoj …“, ali veli i “da ti ne učine kakvu spletku; šejtan je, doista, čovjeku neprijatelj otvoreni.“, tj. Jakub, alejhiselam, zlobu pripisuje Šejtanu prokletom!

Oni su svi njegovi sinovi i svoga sinčića Jusufa uči da su mu oni (istinska) braća, a ne polubraća, zbog različitih majki koje imaju! S druge strane, braća Jusufova na njega i Benjamina ne gledaju kao na braću. Gledaju kao na neku porodičnu/familijarnu vezu, ali ne i kao braću. Zato nekoliko puta oni govore “Jusuf i brat njegov“, kao da Jusuf i Benjamin nisu braća njihova!

Jakub, alejhiselam, podučavajući veoma mladog dječačića, Jusufa, alejhiselam, ustvari podučava da ljudi mogu biti zli, iako su braća, mogu biti zavidni, ljubomorni.

Nije sramota imati loše međuporodične odnose i to nije naša krivica!

No, nažalost, u našoj muslimanskoj historiji i tradiciji imati takve odnose je golema sramota i to se mora kriti po svaku cijenu. Tu cijenu ispaštaju pojedinci tako što obolijevaju od mnogih bolesti, fizičkih i mentalnih, a koje nerijetko prenose na svoje potomke (naučno je dokazano da se mnoge ne samo fizičke nego i mentalne bolesti mogu prenijeti na potomke)!

Okrivljivati sebe zbog toga što je neko nakaradan, nije nikakvo rješenje niti ispravan put!

MOTIVACIONE PORUKE

Zbog naprijed prisnog odnosa između Jakuba, alejhiselam, i njegovog sinčića, Jusufa, alejhiselam, Jusufu, alejhiselam su usađene “životne” vrijednosti od malena. Znamo da je Jusuf odvojen ne samo od oca, nego od cjelokupne zajednice, kulture, tradicije veoma mlad, kao dječačić (spominju se u predajama godine između 7 i 12). On kasnije u životi nije čitao neke knjige o motivaciji, nije dobijao notifikacije sa Instagram-a i s drugih mreža u kojima su citirani određeni autori sa motivacijama za taj dan ili sedmicu. Ne! On to nije imao!

Međutim, ono što je Jusuf, alejhiselam, imao jesu riječi koje su dolazile iz dubine duše (oslobođenog, rezervisanog vremena i prostora – space) njegovog babuke, Jakuba, alejhiselam:

… Gospodar tvoj će tebe odabrati …

Kur’an – 12:6

Tj. ovo je kao što imamo u školama kada nastavnik primijeti da je neko dijete talentovano, pa ga/ju izabere. I stalno ga/ju voda sa takmičenja na takmičenje, iz iskušenja u iskušenje, sa testa na test. Ali ono, dijete, zna da je izabrano! Zato, sjetimo se šta je Jusuf, alejhiselam, kasnije u zatvoru kazao drugovima svojim:

…To je iz Allahove darežljivosti prema nama….

Kur’an – 12:38

Naime, u nekoliko ajeta ispred i u ovom, navedenom, ajetu Jusuf, alejhiselam, objašnjava svoj “život” ostalim zatvorenicima. On zna da je njega Gospodar njegov odbarao, da ga podučava čitav život i da ga vodi iz iskušenja u iskušenje i on Mu vjeruje da je to ispravno za njega! A sve zbog toga što je još kao dijete od svoga babuke dobijao ispravne savjete, “motivacione poruke“, za cijeli život!

SLAVLJENJE (VELIČANJE) ŽRTVE

Od samog početka Kur’anske sure Jusuf, uviđamo da su braća Jusufova ta koji su sami sebe (potpuno neopravdano) stavili u ulogu žrtve. Vazda nešto gunđaju i vazda im nešto fali, iako ih je mnoštvo. Imaju svoj biznis (stoku), porodicu, potomke, ali neda im Šejtan, Allah ga prokleo, mira nikako, pa makar to bilo kroz ljubomoru prema Jusufu (i Benjaminu), rođenoj braći svojoj!

S druge strane, kod Jusufa, alejhiselam, nećemo nikada vidjeti ni u jednom postupku da on na sebe gleda kao da je žrtva, kao da mu se nepravda čini. Vazda neki optimizam i gledanje na život da je on odabrani (… Gospodar tvoj će tebe odabrati …), i da ga Gospodar vodi kroz život iz životne škole u životnu školu, iz testa u test, iz iskušenja u iskušenje.

Jusuf, alejhiselam, na život, mogli bismo reći gleda kao na takmičenje (competitive), a ne poređenje (comparison) sa drugima.

Kada čovjek na život gleda kao na takmičenje, onda on u suštini gleda na samoga sebe, kako može da se popravi pa da u određenom (životnom) meču pobijedi.

Dok kod poređenja, insan stalno gleda u drugoga, zavidi mu i zavist ga izjeda, usporava, te Šejtan, Allah ga prokleo, dolijeva loše misli, toliko loše da se taj drugi čak i ubije ili baci u bunar ili pošalje na neko skroz daleko mjesto na kome će biti ponižavan i biti veoma nisko, baš kao što je takve misli Šejtan ubacio braći Jusufovoj.

DEVALVACIJA OPROSTA

U muslimanskoj kulturi, nažalost, oprost je maltene bezuslovan. Međutim, Kur’an nas uči da on niti može, niti smije biti bezuslovan! Mi smo toliko obezvrijedili i sebe i svoj ponos i svoje dostojanstvo, pa i sam oprost.

Mnogi poruke iz Kur’anske sure Jusuf uzimaju, kao slava i veličanje Jusufa nakon svih nedaća kroz koje je prošao. Međutim, to nije tačno! Bilo koji poslanik i bilo koja objava, pa i sam Pečat poslanika, Muhammed, alejhiselam, i Kur’an, nisu došli s time da ljude uzdignu u dunjalučkom smislu da budu ministri, premijeri (kao što je sličan položaj zauzeo Jusuf, alejhiselam), nego su dolazili sa time da ljudi slome svoj vlastiti ego, uzmu Allaha, osim koga drugog božanstva nema za Gospodara, a sebe postave u ulogu Njegovog roba!

Jusuf alejhiselam, njegov babuka Jakub, i njegova mnogobrojna braća, morali su da prođu kroz izuzetno teška i turbulentna vremena samo s jednim ciljem. Da se braća njegova oslobode uticaja vlastitog ega, oslobode uticaja i došaptavanja Šejtana, Allah ga prokleo, te iskreno i poniženo kažu:

O oče naš”, rekoše oni, “zamoli za oprost grijeha naših, mi smo, zaista, griješili.”

Kur’an – 12:97

Na te riječi, Jakub, alejhiselam, nije kazao. Jakako, sad ću ja odmah da uputim dovu Gospodaru svjetova, Onome koji prašta i voli praštanje da vam oprosti. Nego je reko nešto u smislu, dobro, dok malo prođe vremena, dok vidim jeste li stvaro to iskreno kazali i jeste li se promijenili pa ću uputiti dovu. Kur’an nas o tome obavještava kroz riječi:

“Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti” – odgovori on – “jer On prašta i On je milostiv.”

Kur’an – 12:98
3

Hits: 166