Dakle, sve je standardizovano: protokol na aerodromu, red u restoranu brze hrane, državna srednjoškolska diploma. Još 1993. godine profesor sociologije George Ritzer je ovaj novi trend ka povezivanju i standardizaciji kritikovao kao mekdonaldizaciju društva.
U ludilu štednje, optimizatori procesa ne samo da standardizuju procese, već i ljude. Tjeraju ih u uniforme i scenarije priča koji su toliko pojednostavljeni i unificirani da ih svako može usvojiti nakon jednodnevnog treninga. Ovo donosi potpunu kontrolu troškova i uporedivost: kroasan iz pekare, čizburger i Starbucks kapućino trebali bi imati isti okus širom svijeta.
Šta to znači za zaposlene možemo vidjeti na primjeru bivšeg poštara koji je kroz optimizaciju procesa i troškova postao hronično stresan dostavljač paketa. Daleko je od statusa državnog službenika i svaki dan mora da strahuje za svoj posao kod nekog od beskrupuloznih kooperanata.
Još 1991. godine, autor Douglas Coupland je predvidio pojavu bezbrojnih McJobova sa malo standarda i dostojanstva i slabom platom. Oni su posljednja stanica prije nego što profesija bude potpuno automatizovana. Coupland je očito biti u pravu. McJobs su danas dostupni u gotovo svim oblastima: za dostavljače paketa, taksiste, pozivne centre, stjuardese u vozovima, dostavne službe, banke, osiguravajuća društva i mnoge druge.
Uberizacija ide još dalje: uz Uber, privatnici mogu zaraditi dodatni prihod iznajmljivanjem nekorištenog automobila i slobodnog vremena putnicima. Ali to snižava cijene transportnih usluga i ugrožava egzistenciju stalnih taksista. Airbnb platforma ima sličan drastičan učinak na privatne pansione i male hotele. Obje platforme su počele s ekonomski razumnim idejama, ali u konačnici teže samo jednoj stvari: komercijalnoj eksploataciji života i životnih prostora.
Veb stranice poput myhammer.de dostižu vrhunac manije efikasnosti. Laici i profesionalci potkopavaju jedni druge u borbi za servisne zahtjeve škrtih kupaca. Teško je zamisliti šta će se dogoditi ako optimizatori prenesu princip platforme na druga područja života. Zamislite da su došli na ideju da optimizuju obrazovne resurse poput nastavnika. Zašto ne? Nastavnik bi mogao biti obučen za samo jedan predmet i starosnu grupu i efikasno delegiran u različite škole. To bi bila optimalna alokacija resursa – nema više neaktivnosti i nepotrebnih prekvalifikacija.
Optimalno “mršava” osoba ne bi trebalo da bude u stanju da uradi ni mrvicu više od onoga što sistem koristi. Kao i McJobber, ona se savršeno uklapa u mrežu i može se efikasno rezervisati sa svojim vještinama po potrebi. Naravno, sve zvuči brzo. Ali sada kada smo na pragu digitalnog doba, moramo se zapitati: Da li ovako zamišljamo poslove i ljude budućnosti?
0Hits: 7
