Zašto putnici ponekad moraju da stoje u hodniku u vozu iako su kupili kartu sa rezervisanim sjedištem? Kako se uopšte može dogoditi da su avioni i konferencijski hoteli prebukirani? Mnoge kompanije pokušavaju nadoknaditi moguća povlačenja i neuspjehe od samog početka prihvatanjem previše rezervacija. Glupo, naravno, kada svi žele putovati ili prenoćiti.
U menadžerskom žargonu, ovaj postupak se naziva stretch goals. Kompanije namjerno sebi postavljaju previsoke prodajne ciljeve, tako da se zaposleni moraju „natezati“. Ako se ova nerealna očekivanja ne ispune pred kraj godine, pritisak se povećava: Plate i bonusi su odjednom u opasnosti. Tada kupci dolaze u iskušenje da izvrše ranu kupovinu uz velike popuste kako bi ipak postigli cilj prodaje. Kao što se i očekivalo, pad prodaje slijedi u januaru, koji se ponovo prenosi na radnu snagu kao zaostatak koji treba nadoknaditi.
Zaposleni su često uhvaćeni između dvije stolice i pod stresom zbog suprotstavljenih prioriteta. Velika IT kompanija, na primjer, nudi mnoge proizvode, od softverskih rješenja preko usluga do cjelokupne IT infrastrukture. Kao rezultat toga, zaposleni moraju da izdrže pritisak različitih šefova odjeljenja. Osim toga, trebali bi generisati brzu zaradu putem preuzimanja softvera i istovremeno dugoročno vezati kupce kroz osjetljive konsultacije. Svako ko ovdje nije dovoljno stoičan ili idealist bit će rastrgan između uskogrudnih profitnih ciljeva kompanije i vlastite težnje da rade dobar posao.
Lične aspiracije (težnje, želje) se odnose na razvoj, intrinzičnu (unutrašnju) motivaciju i kvalitet. Optimizacija procesa je uporno mjerenje i upoređivanje ključnih brojki. „Sedamdeset posto je dobro, ali sto bi bilo bolje.“ „Vidi, koleginica dobiva povišicu jer je mogla poboljšati svoj učinak.“ Možda ćete se s pravom podsjetiti na školu kada dobijete takve ocjene. Sve više zaposlenih žali se da ne dobijaju otvorene, iskrene povratne informacije, već samo suhe i taktičke ocjene.
Ali uz sav pritisak na vrat, većina zaposlenih može samo „zatvoriti oči i proći“. Možete raditi samo ono što je najpotrebnije. Nema vremena za razvoj, a kamoli za opuštanje i razmišljanje o suštinskim stvarima.
Ali šta sve ovo znači za sistem? Kada će biti zaustavljen i održavan? Kad se mostovi ruše, a dnevni centri, starački domovi i predavnice pucaju po šavovima? Kada više nema stručnjaka koji bi zamijenili ili liječili pacijente sa izgaranjem?
0Hits: 0
