Ni jedan problem na svijetu ne počinje i ne završava s nama!

Ovaj članak, odnosno naprijed navedeni koraci su svima nama veoma očiti, ali nekada upravo zbog te očitosti ih ili ne vidimo ili u potpunosti smetnemo s uma, a trebali bismo ih možda sebi isprintati ili prepisati na neki papir. Obavezno kada imamo sastanak o planiranju ponijeti sa sobom listu zapisanu i izložiti je tako da svi vide. Tako ćemo svi na sastanku znati o čemu trenutno pričamo i veoma brže i lakše ćemo doći do cilja. Obavezno se koristiti tablom i kredom (Danas se to popularno zove whiteboard)

1. Identifikacija (jasno prepoznavanje) i definisanje (kratak i precizan opis) problema

Iznenadićemo možda i sami sebe kada uvidimo da ustvari za mnoge probleme koje imamo uopšte ih nismo jasno identifikovali, a pogotovo ne definisati. Odnosno, zamislimo da nas neko pita: Možete li mi molim vas reći reći šta je vaš problem u jednoj rečenici? Da li bismo znali da odgovorimo ili bismo pričali priče Od Kulina Bana do današnjih dana?

2. Prikupljanje informacija

Jednom kada se jasno, precizno identifikuje i definiše problem, trebale bi se prikupiti tri vrste informacija:

• Šta je to što se zna?
• Šta je to što ne zna?
• Šta je to što ne zna da (ne) zna?

Prve dvije tačke su možda i očite, ali treća zna biti veoma interesantna, a ne tako rijetko i najsloženija i ona koja stvara najveće probleme. Stvari koje se znaju relativno brzo se mogu zapisati na gore spomenutu tablu, kao i stvari koje se ne znaju. Međutim, često puta postoje stvari oko kojih se jednostavno mora reći: Treba nam vrijeme (i ostali resursi) da istražimo ovo pitanje, a tek zatim da kažemo, šta u okviru tog pitanja se zna, a šta ne zna.

3. Analiziranje podataka

Neki od nas znaju praviti grešku tako što prilikom prikupljanja informacija u prethodnoj tački, paralelno i analiziraju ih, tako da se zapetljamo u jedno gotovo neraspetljavajuće klupko. Svi budu frustrirani, a rješenja nema ni na vidiku. Zbog toga. Prvo, jednostavna lista informacija podijeljenih u tri vrste, a zatim njihova analiza. U analize može da spada i to koliko nešto se zna i s kakvim još resursima se raspolaže, te da li je to što se zna uopšte korisno pri trenutnom problemu koji se pokušava riješiti ili ne. Nekada se prilikom prikupljanja informacija može da nađe i informacija da se npr. ima traktor ili vještina upravljanja avionom, ali ta informacija, znanje, resurs ili vještina nije apsolutno ni od kakve pomoći kod rješavanja problema koji se ima, te stoga tokom analize takva se informacija treba izbaciti s liste. Neke druge informacije trebaju da dobiju svoj kraći ili duži opis. To zavisi od tima u kom se radi, znanja i vještina svakog pojedinca, kao i problema za koji se istražuje rješenje.

4. Razrada rješenjâ

Svaki problem ima najmanje dva rješenja, osim ako se ne priča o ćorsokacima, ali to onda i nije problem, jer se nema izbora i nema razrade ničega, nego je sve inuitivno i stihijski. Rješenje za veoma veliki broj problema sa kojima se susreće svakodnevno može da se podijeli u nekoliko faza i/ili vrsta. Veoma velikoj većini mladih ljudi te faze predstavljaju teret i mudrijanje starijih, a opet stariji od toga naprave nauku i filozofiranje koje nema kraja.

Tako rješenje može imati teoretski dio, tj. predstavljeno raznim vrstama dokumenata (tekstualni, grafički, tabelarni, video, audio, …), ali i njegov praktični dio. Opet praktični dio može biti npr. podijeljen u dva dijela: prototip i konačno rješenje. Prije nego se počne raditi na izradi rješenja potrebno je definisati njegove faze. Faze ne smiju biti s jedne strane mrtvo slovo na papiru, a s druge strane zapisane u kamenu. Faze treba da pomažu da se dođe do rješenja, a ne da budu svrha samima sebi.

5. Odabir rješenja

U fazi razrade rješenjâ uvijek će se (osim u veoma, veoma rijetkim situacijama, kako smo već naveli) uvidjeti da se ima nekoliko rješenja na raspolaganju. Ta rješenja će sigurno imati svoje faze, dijelove ili vrste. Potrebno je da prilikom odabira rješenja, ustvari proći kroz svako od ponuđenih rješenja i odgovoriti na slijedeća pitanja:

• Šta je prednost rješenja?
• Šta je nedostatak rješenja?
• Šta unutar rješenja ima što se ne zna?
• Šta unutar rješenja ima što zna?
• Da li se imaju neophodni resurse za dato rješenje?

Na ova pitanja se naravno može odgovoriti i prilikom rada na prethodnom koraku, i to će ubrazi ovaj korak, ali nije neophodno.

6. Plan implementacije

Jednom kada se odabere rješenje iz liste ponuđenih, neophodno je veoma jasno definisati korake na koji način će se to rješenje implementirati, ko će ga implementirati i s kojim sredstvima. Ovaj dio također zna biti problematičan za mnoge, jer se bave ovim dijelom čak i tokom razrade rješenjâ, a što je dva koraka ispred, umjesto da to ostave za kasnije. Ovo je nešto što znamo veoma često vidjeti na TV ekranima kako se političari svađaju oko nekih problema koji su se našli pred njima. Pa tako ako uopšte i dođu do koraka koji zahtijeva razradu rješenjâ, oni se bave planom implementacije nekog od rješenja, a koje možda uopšte kasnije neće biti ni izabrano ili što bi rekli — ražanj spreman, a zec u šumi.

7. Realizacija

Nakon plana u pisanom obliku, pristupa se, naravno, realizaciji. Alternative nikada ne bi smjele biti nikakvo rješenje. Zemlje, narodi, nacije, kulture ili pak firme koje praktikuju alternativna, privremena rješenja su još uvijek veoma nazadne u tehnološkom i organizacionom smislu. Kod takvih gotovo uvijek alternativno, privremeno postaje trajno ili pak toliko se koristi i toliko se postane zavisno od takvih rješenja da se ne isplati mijenjati ili uspostavljati prava, trajna, kvalitetna rješenja. Ovako nešto možemo da vidimo u našem svakodnevnom životu kod nas samih, jer smo odrasli i odgajani u srediti alternativnih, privremenih rješenja, kao i u firmama gdje radimo, ali i na veoma visokom državnom nivou.

8. Idemo na početak

Jednom kada se problem riješi neophodno je napraviti analizu svega šta i kako se radilo u svakom od prethodnih koraka. Šta i koliko se uspjelo, gdje se uspjelo, a gdje promašaje ili greške pravilo. Time nikoga ne treba da se stavlja na stub srama (osim ako Zakon tako nalaže, ali ne treba biti silnik nikada!). Ali svi kao pojedinci i kao tim treba da (na)učimo kako da iste greške ne ponavljamo opet. Dobre stvari trebaju ili moraju da se ponavljaju, te se na taj način ostvaruje napredak u mnogo pravaca. Dostavljanjem rješenja bez ove zadnje tačke nije se naučilo ništa, neće se znati kako se ponašati kod novog problema, osim samo pretpostavljati i davati vlastitom egu/mišljenju prednost u odnosu na argumente i jasne pokazatelje iz upravo riješenog problema.

Kada se priča o problemu i o smjernicama ili koracima za pronalazak rješenja i kvalitetnih rezultata, to uopšte ne znači da se to odnosi samo na neke projekte u firmi gdje radimo. Ili problemi u političkom i društvenom okruženju. Ovo se itekako može odnositi i primijeniti na naše svakodnevne “sitne” stvari. Od đačkih i studentskih dana, pa nadalje. Čak i za domaćice “koje samo sjede kući” i “samo odgajaju djecu”.

Hits: 0