Ako nešto što ste uradili ili napisali mnogo godina prije radi i dan danas i jako ste zaodovoljni time, te nikada niste ni pomislili da nešto popravite, unaprijedite, onda vjerovatno vi niste ništa za te godine naučili.

Za mnoge progresivne, proaktivne ljude, majstorstvo (biti majstor svog posla, biti ekspert) je proces u kom se svakodnevno treba i mora usavršavati. Uživanje u pomaganju klijentima, kao i kolegama s nižim stepenom iskustva, znanja i vještina je nešto što oni vide kao moralnu obavezu.

Veoma često se javlja u svim segmentima drušva priča nalik ovoj. Dvije veoma slične osobe se zaposle u jednoj te istoj firmi na istu ili veoma sličnu poziciju. Jedna nakon par godina postane bijesna na sve i svakoga u toj firmi, dok druga napreduje i veoma je zadovoljna s procesima koji se odvijaju. Ako bismo bili u stanju da pitamo onu nezadovoljnu osobu zašto se osjeća tako, o čemu se zaista radi, šta mislite šta bi odgovorila? Vjerovatno nešto kao: “Ova firma je nešto najgore što mi se dogodilo u mom životu! Nikada mi nisu kupili ni jednu jedinu knjigu. Nikada me nisu poslali na neki seminar ili trening, a da ne pričam kako nikada nisam dobio povišicu.”

A šta bi odgovorio onaj drugi, zadovoljni? Pa on bi vjerovatno rekao nešto kao: “Prihvatao sam sve izazove, spavao malo, učio mnogo. Potrošio sam mnogo vremena i novaca na stjecanje novog znanja i vještina, ali mi nije uopšte žao. Kasnije sam to naplatio kroz povišice, ali veća mi je satisfakcija što sam svaki projekat uspješno završio i što se osjećam vrjednijim i više me ljudi u firmi cijene.”

Sada vjerovatno imate milion pitanja iznad glave i vjerovatno ste i pomalo ljuti na ovo iznad, zar ne?

Ko je vlasnik vaše karijere?

Šta ako firma u kojoj radite ili u koju tek treba da se zaposlite nikada zaposlenicima ne kupuje nikakve knjige, časopise, niti ikada ikoga šalje na neke trening kurseve i konferencije? Kako biste bili u stanju onda da naučite nove stvari, tehnologije, prakse? U svijetu u kom živimo ovakva firma bi vjerovatno ili već jeste već proglašena za veoma lošu i bila bi na nekom portalu kao što je GlassDoor označena kao nepoželjna.

Zamislite sada da vam treba neki vodoinstalater da vam završi neki posao s vodom, ili da vam neko postavi kablove za struju u tek napravljeni sprat kuće. Ili da odete možda kod nekog ljekara. Da li biste bili spremni da im kupite neku knjigu da se obuče ili da ih pošaljete na neki seminar da vide kako se u svijetu stvari rade? Ili recimo, još gore. Pošaljete nekog majstora na seminar, trening i on kad se vrati kaže da ipak ne želi da radi vašu kuću! A vi potrošili novac, vrijeme prošlo, očekivali se, nadali. Da li biste vi to zaista sve uradili? Pa naravno da ne bi! Jer vi za svoj posao tražite samo profesionalce! E pa, da bi oni bili profesionalci, takvi kakve vi tražite oni su morali da ulože jako mnogo novca i vremena, vlastitog, da bi postali to što jesu. Pa tako i firme ustvari rade, one traže profesionalce da im obave posao, a ne da ih šalju na kojekakve seminare, treninge i da im kupuju knjige.

E sad će neko reći, ali pogledajmo radnike u fabrikama ili majstore u nekom autoservisu. Njih je firma prisiljena poslati na neku obuku da bi znali kako da koriste nove mašine ili popravljaju nova auta. Međutim, to su radnici koji ne treba da rade “svojom glavom”. Oni samo trebaju da rade ono što im se kaže. Donesi, prinesi, odnesi, popravi. Oni ne proizvode nove vrijednosti koristeći vlastiti um — oni nisu izumitelji, kao što su to npr. inžinjeri. Radnici su tu da odrade posao koji im se kaže, a profesionalci se unajmljuju da završe posao na najbolji mogući način. Od profesionalaca se očekuje da sami pronađu rješenja na koja naiđu tokom rada, da ponude održive alternative i da uvijek imaju spremne nove ideje.

Svi mi želimo biti trenirani kao profesionalci, ali da li to doista jesmo? Da li zaista koristimo svoje vrijeme i novac da bismo se usavršili, da bismo nešto novo naučili? Profesionalci su nezavisni od firme i sredine u kojoj se nalaze. Oni su uvijek cijenjeni i poštovani zbog znanja i vještina koje imaju i koje su stekli na “teži način”. Profesionalci koji se oslanjaju na firmu u kojoj rade (zbog mehanizma upravljanja, tehnologije koja se koristi i slično), ustvari nisu pravi profesionalci. Oni su manje više, samo maskirani, gore spomenuti, radnici.

Sada će neko reći. Dobro, šta ovo sve treba da znači? Da firme ne trebaju da ulažu u svoje radnike? Ne, to nikako. Svaka zdrava firma, željna uspjeha i dobrog statusa na tržištu, a kojeg je teško ostvariti i još teže zadržati, zna da mora ulagati u svoje radnike. Ali pazite na korištenu riječ. Firma može, treba i mora da ulaže u svoje radnike. Ali profesionalci su već tu. Profesionalni. Ulaganje u njih će pomoći i firmi i njima, ali to nije ključ za njihovu profesionalnost.

Kakav onda imati odnos između radnika i poslodavca?

Kada su radnici u pitanju, oni su vjerovatno odgajani i školovani u skladu s industrijskom revolucijom, gdje se ima hrpa raznih rukovodioca (danas nazvano menadžera) koji naređuju šta da se radi — klasična radnička diktatura. Nema pitanja, nema razmišljanja — veži konja gdje ti aga kaže.

Međutim, kada su u pitanju profesionalci ili radnici koji to žele postati, odnosno gdje je potreban kreativni rad (s barem osnovnim kognitivnim vještinama), tada stari način upravljanja ne daje željene rezultate. Profesionalci i oni koji to žele postati moraju imati slobodu odlučivanja i izražavanja svojih ideja bez aposolutno ikakvog straha od bilo koje vrste sankcije. Rad od 7 do 3 ili od 9 do 5 također kod mnogih profesionalaca stvara nepotreban pritisak. To je zaostatak iz fabrika i industrijske revolucije. Kod kreativnog rada važano je mnogo faktora, pa i radno vrijeme ili okruženje za donošenje pravih odluka i ispoljavanje kreativnih ideja. Kreativan rad podrazumijeva rad 24h ustvari, ali ne u okviru firme niti u kancelarijskoj stolici lijepo uređene kancelarije sa super pogledom na grad. Stoga profesionalci moraju imati slobodu, mora im se vjerovati, jer profesionalcima se vjeruje. Ne pitamo ni profesionalca vodoinstalatera kada će doći, koliko će ostati, kako će raditi, kojim alatima, tehnikama i slično. On nam samo kaže šta mu treba od repromaterijala, kad treba šta biti otključano i koliko će to da košta.

Stoga, pravo pitanje je, želite li da budete plaćeni kao profesionalac ili bi radije da budete radnik?

Hits: 1