Suočavanje s brutalnim činjenicama i stid II

U prvom dijelu Suočavanje s brutalnim činjenicama i stid za one željne konkretnih stvari nije rečeno gotovo pa ništa. Kao što veoma često navodimo, pisanje koje ne nudi odgovore i rješenja je samo isprazno trošenje mnogih resursa. Zbog toga ćemo se u ovom dijelu više posvetiti konkretnim problemima i njihovim rješenjima.

Budite oprezni, mnogi problemi i njihova rješenja će vam udariti na ego!

Cijeli dunjaluk je zahvaćen nekim čudnim trendovima. Mi veoma često mislimo da se samo nešto kod nas događa, pa tako imamo i razne šale na temu: Ovo samo kod nas ima, ali naravno to ni izbliza nije tačno. To što mnoga društva veoma vješto kriju te svoje negativnosti i jeste i nije dio ove teme, ali svakako je vrijedno spomena. Stid kao korektivni faktor postoji svuda i treba da postoji. Oko nekih stvari je veoma dobro izgrađen, dok je oko nekih drugih na veoma niskom nivou. Svakako, ne smije se zaboraviti uloga medija. Ako mediji promovišu stvari kojih bi se trebali stiditi, i svakodnevno bombarduju time svoju publiku, publika će izgubiti stid. To je jedan od razloga zašto mnoge stvari na (zapadnim) tv stanicama ne možemo vidjeti, pa nam se čini kako to Samo kod nas ima, dok je opet nekih drugih na pretek pa kažemo, hvala Bogu toga još kod nas nema.

Mnoge kostatacije ili pitanja u nastavku su veoma brutalna. Nikoga ne prozivamo imenom i to treba pokušati učiniti u svakoj mogućoj situaciji. Nikome ne treba da bude u interesu da nekoga ponižava ili vrijeđa nego da samo aktiviramo stid kao korektivni faktor kod svakog pojedinca i grupe, pa čak i uže i šire društvene zajednice.

  • Zbog toga što želiš da ugodiš svom ćejfu i draže ti je sjediti s društvom uz piće, tvoje dijete kući ispašta, a to ima ogromne posljedice u školi.
  • Zbog tvog ćejfa u cigarama, alkoholu, provodu uz TV, dijetetu nema ko pokazati zadaću, naučiti ga nekim novim vještinama čime će postići neke nove kognitivne vještine.
  • Zbog tvog ćejfa i sebičnosti kriviš učiteljicu kako ti mrzi dijete.
  • Zbog tvog ćejfa i ljenosti djecu maršneš u sobu da idu učiti.
  • Zbog prevelikog ega i premalo znanja i iskustva ne možeš djetetu da pokažeš čak ni Pitagorinu teoremu, jer je ni sam ne znaš.
  • Djeca ti “vise” na telefonima ili uz TV, mrze knjigu i sve što ima veze s učenjem jer to vide od tebe. Ti si taj koji visi na telefonu. Ne sjećaš se kad si zadnji put uzeo knjigu u ruke, a voliš da na svakom sijelu galamiš i hvališ se kako si se vješto provlačio kroz školu, a nikad ništa nisi učio. To smatraš nekakvim uspjehom. Nerijetko hoćeš reći da je to životna škola i da je ona vrjednija od one prave i da si pametniji od tvojih vršnjaka štrebera. A ustvari si najobičnija propalica, prevarant i muljator.
  • Mrze te profesori na fakultetu i zato si napustio fakultet. Govoriš to sebi stalno, a ustvari si samo i jedino lijen!
  • Nisi ni približno talentovan koliko sebi pripisuješ, a to je najbolji pokazatelj, ako vidiš gdje si. Ali tebi su svi drugi krivi koji ti nisu dozvolili da se tvoj talenat pokaže, da se cijeni. A ustvari se zadovoljavaš s ispodprosječnim stvarima.
  • Ne nije kriv mali, sin onog nekog ministra što si pao na ispitu, što ti ne ide škola. Kriv si sam sebi. Lijen si! Kada si zadnji put uzeo knjigu iz ispita koji zagarantovano dolazi, za mjesec, dva, tri?
  • Misliš da je na razgovoru za posao neko napuhan i da sve što želi je da se iživljava na tebi. Ubjeđuješ sebe svakodnevno u to. Psuješ državu, vladu, svi su ti krivi, čak i ptice na grani, samo sam sebi nisi kriv. A pogledaj, šta si uradio? Šta si naučio? Šta učiš sada? Koliko dnevno provodiš u učenju, radu i vježbi, a koliko u besposlici, spavanju, …? Ubjeđuješ sebe kako negdje imaju firme koje jedva čekaju da te prime. Imaju, imaju, ali malo sutra. Takve neće niko!
  • Na poslu te mrzi šef. Ne može te očima gledati. Šta god uradio uvijek si kriv. Njemu se nimalo ne može ugoditi. Taj mrski šef! A zašto ne pogledaš da ustvari svaki dan praviš jedne te iste greške i da to tvog šefa dovodi do ludila? Zašto se već jednom ne prestaneš ponašati kao dijete i preuzmeš odgovornost? Zbog tvoje umišljenosti, svakodnevnih nerealnih obećanja kasni projekat, naplata je u pitanju. Ti sebe ubjeđuješ kako si najbolji, svi drugi su krivi. Ali, de pogledaj se malo, barem malo.
  • Svi oko mene su glupi! Ne mogu da dišem od njihove gluposti! Nepismeni su, zaostali, ne žele da uče! Samo ja ovdje radim! A da možda malo staneš na loptu i osvrneš se oko sebe? Halo! Nisi ti najpametniji na svijetu! Svi oko tebe su, uključujući i tebe ljudska bića, koja imaju svoje želje, planove, snove, strahove. Svi imaju svoje vlastite brige i umjesto što sebe ubjeđuješ kako si najbolji, najpametniji, najvredniji, tu energiju iskoristi da drugima pomogneš, da im osmijehom popraviš dan, a ne da budeš nepodnošljivi namćor i gad.
  • Ja sam profesor, ja sam doktor. Ova djeca, ovi ljudi okolo, svi ste vi glupi, svi ste vi ovce! Zar?! A šta si to ti u svom životu uradio osim što samo pametuješ o nekoj teoriji djeci na katedri? Ako si toliki doktor, profesor, zašto ne iziđeš na realno tržište i pokažeš svima šta znaš?
  • Ljudi se petljaju u moj posao! Misle da su pametni zato što su pročitali nešto na netu ili pogledali neki dokumentarac, pa misle da mogu raspravljati sa mnom. A zar? Ako si toliko pametan, učen, tebi je o čas posla, u 5 minuta, pobiti svakog glupana. Nego je ustvari to da si se okitio titulom, a znanja i iskustva nigdje. Kitiš se znanjem svojih profesora. Kao ti si slušao, učio pred tim i tim. To što oni jedu, ne znači da će time utoliti tvoju glad. Spusti se na zemlju. Za početak, nađi sebi pošten posao.
  • Bog je nepravedan prema meni! Ja sam pošten, čestit, a gledaj onog. Sve ima, nakr’o se, lopov! Čuj? To si ti mjerilo za dijeljenje pravde? Zamisli da se jedno jutro probudiš i imaš samo ono na čemu si se Bogu zahvalio jučer!

P.S.
Za one rodno osjetljive: Rodove čitajte u svojoj glavi po želji! 🙂

0

Hits: 0