Za neupjehe naše djece uvijek, ali baš uvijek, okrivljujemo nekoga drugoga, nekoga tamo, uglavnom nedefinisanog ili pak jednostanvo kažemo političari. Ali, ako pošteno pogledamo to je prosjek nacije, prosjek narodȃ koji žive u BiH. Na djeci se mogu sprovesti ispitivanja pa se mogu dobiti i rezultati. A šta li bi bilo da se testovi sprovedu na nama starijima? Gluho i ćoravo bilo, što bi stari svijet kaz’o.

Kolektivni um

Postoji nešto što se zove kolektivni um. To je naučno dokazano provodeći na hiljade raznih eksperimenata. Iskreno se nadam da se te stvari izučavaju na našim univerzitetima iako o tome baš i ne možemo (ne mogu) pročitati negdje na društvenim mrežama, u nekim internet člancima i slično. O drugim medijima, radiju ili televiziji da i ne govorimo. Ali, to je neka druga tema koju ćemo nadamo se obrađivati nekada.

Kao što pojedinac ima vlastiti um, razmišljanje i inteligenciju, tako može da ga ima, i ima ga, i zajednica. Svaki pojedinac može da se razvija samostalno ili pod uticajem drugih (roditelja, učitelja, medija), i isto to se sve može primijeniti na zajednicu, osim što zajednica dobija još neke dodatne specifičnosti.

Lično su mi najinteresantniji veoma jednostavni slijedeći eksperimenti (Za one koji vole video materijale neka pokušaju naći seriju Brain Games, na platformi Netflix).

Primjer #1

Ispitivači su pripremili jedan javni eskperiment da pokažu koliki uticaj može imati samo jedan jedini čovjek na veliku skupinu ljudi. Za tu potrebu pronašli su slučajnim uzorkom, volontere, spremne da učestvuju u eksperimentima. Bilo je mlađih, starijih, đaka, studenata, zaposlenih, …

Između tih učesnika odabrali su jednog volontera te ga podučili šta treba da radi za potrebe eksperimenta.

Eksperiment se sastojao da su ljudi stajali u redu, kao kada se čeka na nekom šalteru. Ispred reda su postavljene velike table kao na slici iznad – na jednoj tabli jedna linija i odmah do nje, druga tabla sa tri linije.

Ljudi iz reda kako prilaze tablama treba da veoma glasno da svi učesnici čuju kaže koja linija s druge table ima istu dužinu kao linija s prve table.

U prvom pokušaju, insajder, čovjek kojem su rekli da radi kako mu kažu za potrebe eksperimenta postavljen je na početku reda. Jasno je kazao da je linija B jednaka kao linija na prvoj tabli, iako, očito je da je to linija C.

U drugom pokušaju, insajder, čovjek kojem su rekli da radi kako mu kažu za potrebe eksperimenta, postavljen je u sredini. Naravno s novom grupom ljudi, a ne istom onom iz prvog pokušaja kako bi eksperiment bio dosljedan.

Eksperiment je pokazao da su mnogi ljudi u redu, u prvom pokušaju, odgovorili da su linija B i linija na prvoj tabli iste dužine. Znali su da to nije tačno, ali su slijedili onog prvog. Nisu bili sigurni u sebe. Na njih je napravljen veliki uticaj. Štaviše, kako je red odmicao, to su ljudi sve više bili ubijeđeni da je to istina!

U drugom pokušaju, gdje je insajder, bio u sredini, jasno i nedvosmisleno se pokazalo da su ljudi prije njega odgovorili svi do jednog TAČNO, a oni poslije njega uglavnom netačno. Bilo je i onih koji se nisu dali pokolebati i više su vjerovali svojim očima nego onome što je rekao insajder ili drugi ljudi ispred njega/nje u redu.

Slijedeći eksperiment je bio takav da su ponovili isto sve, gdje su insajdera postavili na početku i u sredini reda, ali prije nego je eksperiment počeo organizatori eksperimenta su predstavili tog čovjeka – insajdera, kao vrhunskog stručnjaka za neku oblast. Kazali su da je prof.dr i da je veoma uticajan na univerzitetu na kom radi.

Rezultati eksperimenta su bili poražavajući! Ljudi su apsolutno suprotno onome što vide pa i vlastitom ubjeđenju ipak slijedili ono što je insajder (lažni, uticajni prof.dr) rekao! Svega nekolicina učesnika je ipak odgovorila suprotno, ali svi oni su bili popraćeni čudnim pogledima i pravljenjem grimasa na licima u znak negodovanja i neodobravanja takvog stava, mišljenja i zaključka koja linija je duža.

Tako “glup” primjer, tako jednostavan eksperiment, a tako mnogo toga govori o inteligenciji, sposobnosti, povodljivosti pojedinca i mase.

Primjer #2

U drugom primjeru, uzete su nove grupe volontera, i pitanje je bilo isto. Ali, ovaj put učenici nisu jasno i glasno odgovarali da ih svi čuju, nego su to zapisivali na papir i ubacivali u kutiju. Glasanje je bilo tajno, s slobodnim, nezavisnim razmišljanjem bez uticaja drugih na odluku.

Zaključak

Čitajući sve ovo spomenuto vjerovatno vam je palo na pamet kako se mediji i razni poltroni političkih stranaka ili ideologija igraju s narodom (U tu svrhu pisali smo članak Priča o Botu). Još uz to ako su ti poltroni vješti u komunikaciji, imaju izražene kvalitetne govorničke i marketinške vještine, pa onda je populacija u velikom problemu. Mnogi bi na to rekli, pa da Gebelsova metoda. (A šta znamo o Gebelsu/Goebbels, ustvari?)

Oni skloniji ka pronalasku rješenja među nama vjerovatno se pitaju: Na koji način se boriti protiv toga, ako je utjecaj takav i to još potvrđen eksperimentom? Pa pitanje je u potpunosti na mjestu. Odgovor nije previše složen ili nerazumljiv, ali primjena svega onoga što dovodi ka poboljšanju kolektivnog uma je veoma složena i naporna.

Jednostavan odgovor je, obrazovanje širokih narodnih masa.

Potpuniji, precizniji odgovor je, obrazovanje širokih narodnih masa na ispravnom mišljenju, razmišljanju, metodologiji i praksi.

Imali smo obrazovanje preko 40 godina takozvanog Istočnog bloka u komunističko-marksističkom obliku, pa kuda nas je to odvelo? Imamo i obazovanje Zapada koje pokušava da progura individualizam, agresivni, brutalni, kao jedinstveni obrazac, uspjeha i napretka čovjeka u evoluciji mišljenja. Imali smo i imamo po raznim drugim dijelovima svijeta gdje su određena vjerska razmišljanja i stavovi prešli u ideološku religiju, koja od svojih sljedbenika pravi slijepe sljedbenike, fanatike, koji nemaju pravo na mišljenje. Svi oni koji i pokušaju misliti drugačije bivaju brutalno smaknuti, poput nekih zemalja Bliskog Istoka, Kine, Sjeverne Koreje i drugih.

Ako bi se mene pitalo, predložio bih unutar obrazovanja pluralizam mišljenja, s nekakvom univerzalnom listom moralnih, etičkih prava, obaveza i dužnosti. Tako da ako bi grupe ili šire zajednice svojim razmišljanjima dolazile do nekih novih zaključaka ili starih, ali s novim perspektivama, imala bi se neka etička, moralna ograničenja. Svakako i sama ta lista može (nekada mora, a nekada ne smije) biti podložna mijenjanju i kritikama.

Šta ne bi smjelo na etičkoj listi nikada da se promijeni, npr? Podjedinac nikada ne bi smio biti važniji od zajednice, ma ko on bio! Kroz historiju smo imali to da su ljudi živjeli u malim zajednicama, plemenskim. Kasnije se to razbijalo, u porodice i promovisalo da je nazadno živjeti u plemenskim/rodbinskim zajednicama, nego da svako živi sebi sa svojom porodicom. Kasnije se promovisalo i još uvijek promoviše, da porodica nije nikakva napredna stvar u odnosima među ljudima, te da svaki pojedinac treba da misli i radi samo i jedino za sebe, ne gledajući na porodicu, a pogotovo ne na onu gore spomenutu nazadnu organizaciju plemensko-rodbinsku. Bojimo se da bi slijedeći korak u promovisanju takvih ideja mogao da bude takav da se pojedincu da za pravo da on ima apsolutnu slobodu nad svojim tijelom i da s njim može da radi šta hoće, ma kako to uticalo na zajednicu. Svakako, takvih razmišljanja, stavova, pa i zakona već danas imamo, ali ono što nas očekuje je iz ove perspektive, ali i iz perspektive svakog razumnog čovjeka, ni manje ni više je nego bolesno!

1

Hits: 19