Naše motivacije su zaista nevjerovatno interesantne. Dan Pink veli da radi godinama na pitanju motivacije i da se stalno i iznova iznenađuje, i kao rezultat pojavi se nešto zanimljivo i uzbudljivo.

Naučnici su ustvari stvarno iznenađeni sa svakim novim rezultatima, rezultatima eksperimenata! Ovo je sve malo čudno. Mi nismo beskrajno manipulativni, predvidljivi kako se želi misliti. Postoji čitav niz nevjerovatno interesantnih studija.

Ali, ovdje ćemo navesti samo dvije:

• Ako nešto nagrađujete, dobijate li više ponašanja onakvog kakvo vi želite?
• Ako kažnjavate nešto, dobijate li manje ponašanja onakvog kakvo vi želite?

Na Tehnološkom institutu Masačusec (MIT) napravili su studiju tako što su uzeli grupu studenata i dali im skup izazova, kao što su:

• Pamćenje veoma dugačkog niza brojeva
• Rješavanje ukrštenih riječi, manjih i/ili većih
• Rješavanje prostornih zagonetki
• Rješavanje zadataka u kojima je potrebna fizička snaga ili vještine mišića, kao što su neke igre s loptom.

Na sve to su dodali podsticajne mjere gdje su rekli da postoje tri nivoa nagrada, tako da ako uradite prilično dobro dobićete malu novčanu nagradu, ako uradite srednje dobro, dobijate srednju novčanu nagradu i ako uradite zaista dobro dobijate ogromnu svotu novca.

Ovo su naravno klasične motivacione šeme koje viđamo svuda, gdje nagrađujemo izvrsne izvođace, a one slabe u potpunosti ignorišemo. Dok onim srednjim damo nešto malo.

I ŠTA SE DOGODILO?

Učesnici su imali podsticaj i… evo šta su oni ustvari otkrili.

Sve dok zadaci uključuje mehaničke vještine ova šema nagrađivanja radi onako kako se očekuje. Bolji učesnici imaju bolje sposobnosti i vještine te time osvajaju nagrade. I zaista sve ima smisla.

Ali jednom kada zadaci zahtijevaju čak i osnovne kognitivne vještine (vještine spoznaje, zapažanja, logičkog zaključivanja i rasuđivanja, brzina obrade informacija kako vizualnih tako i zvučnih i slično) veća nagrada dovodi do lošijeg učinka. Ovo je čudno! Kako je to moguće? Da veća nagrada vodi ka lošjim učincima!

Ono što je dodatno interesantno ovdje je da su ovaj eksperiment napravili ekonomisti. Dvoje sa MIT, jedno sa Univerziteta u Čikagu, jedno sa Karnegi Melon univerziteta. Znači, svi oni su izvrsni profesori s prestižnih univerziteta. Tj. možemo smatrati da je eksperiment rađen s najvišim standardima i slijeđenjem strogih pravila i protokola. Oni su došli do zaključka koji se čini suprotnim onome čemu nas podučavaju u ekonomiji — veće nagrade daju veće učinke.

Oni (profesori koji su sproveli eksperiment) kažu da jednom kada dobijete zadatak koji je zahtijeva nešto iznad osnovnih kognitivnih vještina onda stvari rade drugačije. Ideja je da nagrađivanje ne radi na klasični način i kao da odjenom vuče na lijevo orijentisane i socijaliste, zar ne? Nije li ovo onda neka socijalistička zavjera? Za vas koji ste skloni teorijama zavjera ovdje ćemo istaći tu ozloglašenu ljevičarsko socijalisticku grupu koja je finansirala istraživanje — Američka banka federalnih rezervi.

Ovo je mainstream mainstreama koji dolazi do zaključka da imamo kršenje zakona fizike. To je čudno i šta da se radi?! I oni su se pitali isto pitanje, a zatim rekli: “Uredu, ovo je zaista čudno, hajde da probamo test uraditi negdje drugo. Možda 50, 60USD nije dovoljno motivirajuće za studente MIT-a, zato ćemo otići tamo gdje to vrijedi poprilično mnogo.” I tako su otišli, a gdje drugo, nego u ruralnu Indiju gdje 50, 60USD vrijedi poprilično mnogo. Tamo su napravili repliku istog eksperimenta s tri nivoa nagrada, gdje je treća nagrada dvosedmična plata, druga nagrada mjesečna plata i prva nagrada dvomjesečna plata.

I ŠTA SE DOGODILO TAMO?

Pa dogodilo se to da su ljudi ustvari vidjeli kao drugu nagradu sasvim dovoljnu i bili su skoro na istom nivou kao oni koji su osvajali treću nagradu. Ali oni koji su htjeli da osvoje prvu nagradu su ustvari bili najgori od svih. Veliki podsticaji doveli su do lošijih rezultata. Ono što je interesantno ovdje je da to nije nepravilnost, anomalija, kako se to možda čini.

Ovaj test je ponavljan iznova i iznova od strane psihologa, sociologa, ekonomista.

Za jednostavne zadatke, “ako uradite ovo, dobićete ovo” sve radi!. Za zadatke koji su algoritmički, koji imaju pravila koje treba slijediti da bi se dobio odgovor “ako ovo, onda ovo” ili kako se to popularno naziva “mrkva na štapu” — sve je izvanredno.

Ali, kada su zadaci kompllikovani, zahtijevaju konceptualno, kreativno razmišljanje, standardni koncept motivacije jednostavno ne radi.

Činjenica je da je novac je motivator za rad, ali na malo čudan način. Ako ne platite ljude dovoljno, oni neće biti motivisani. Ali imamo i jedan paradoks ovdje. Pazi sad! Najbolji motivator s novcem je da se pare ostave na sto i uposlenik uzme koliko smatra da je zaslužio i koliko mu treba. Tada zaposlenik uopšte više nikada ne razmišlja o novcu, nego o svojim zadacima i poslu. Jednom kada to uradite, tu postoje tri naučna faktora koja vode ka boljim učincima, da ne govorimo o ličnom zadovoljstvu, a to su:

• Autonomija, pravo na samoupravljanje
  Autonomija je naša želja da budemo samo-usmjereni, da upravljamo vlastitim životom. Na mnogo načina tradicionalni pojmovi menadžmenta jednostavno time pogadjaju srž. Menadžment je odličan ako želite povinovanje (Da gospodine! Tako je druže direktore!). Ali, ako želimo angažman, a to je ono što nam je prijeko potrebno danas, jer ljudi rade više sofisticirane (stvari koje zahtijevaju mnogo iskustva) stvari, samo-usmjerenje je svakako bolje.
  Primjera radi, gotovo radikalni oblici samo-usmjerenja na radnom mjestu vode ka dobrim rezultatima. Atlassian, Australijska softverska kompanija radi neke pravo simpatične (cool) stvari. Jedan četvrtak u tri mjeseca je za developere, gdje im kažu: U naredna 24 sata, možete raditi šta želite, na način koji želite i naravno izaberite s kim želite. Sve što tražimo jeste da rezultate vašeg rada pokažete (predate) kompaniji. U ovom “takmičenju” nema nekih specijalnih obilježja niti uloga (šef, zamjenik, pomoćnik, …), ali zato ima besplatno piće, hrana, kolači i raja se baš super zabavlja zabavlja — radi ono što voli, kako voli i bez ikakvog pritiska.
  Ispostavlja se da samo jedan dan, čiste, “netaknute” autonomije vodi ka cijelom nizu popravki postojećeg softvera, cijelom nizu ideja za nove proizvode, a koji inače nikada ne bi došli za samo jedan dan. (Developeri se u većini odlučuju da dodaju nove funkcionalnosti ili prepravljaju velike količine koda na postojećem softveru).
  Klasični način ne bi uopšte bio ovakav, nego bi menadžmet rekao. Ok, ko želi da osvoji ovaj ogromni bonus, neka donese neko novo rješenje ili neka popravi neki poznati bug u softveru.
• Majstorstvo
  Majstorstvo — imati potrebu da se usavršavamo. Mi volimo da stalno budemo bolji. To je razlog zašto neki ljudi vikendom sviraju muzičke instrumente. Na prvu se čini da ovi ljudi rade nešto što je ekonomski potpuno iracionalno. Sviraju intrumente? Zašto? Za to neće dobiti nikakvu nagradu niti novac. Neki to čine zato što je to zabavno, neki zato što im to pričinjava zadovoljstvo.
  Dan Pink nas podsjeća na njegove studentske dane i veli da je jedne prilike zamolio profesoricu ekonomije da porazgovaraju o njegovoj poslovnoj ideji nakon predavanja. On je iznio ideju da želi ustvari da angažuje ljude širom svijeta koji imaju veoma izražene vještine i sposobnosti, a koji bi volontirali 20, 30 ili čak više sati sedmično. To što naprave oni bi ustvari dijelili, a ne prodavali. To će biti nešto ogromno. Ona je pomislila: O moj Bože, pa ti si luđak!
  Čini se da vam se sada vrti milion nekih ideja u glavi. Vjerovatno se slično osjećala i profesorica ekonomije. Ali sjetimo se da imamo Linux koji pogoni 90% servera u 500 najznačajnijih kompanija SAD-a! Apache pogoni većinu veb servera, pa tu je Wikipedia.
  Ali, samo malo! Šta se to ovdje događa? Šta to ljudi rade?! Mnogi ljudi koji rade na ovome imaju zavidne tehničke sofisticirane vještine i uz to imaju redovni posao.
  Shvatate li? Oni imaju posao! Oni rade posao s svojim tehničkim vještinama da bi zaradili platu. A oni ipak u svoje slobodno, privatno, ograničeno vrijeme rade, čak i više i vrjednije koristeći svoje sofisticirane tehničke vještine, ne za svog poslodavca, nego za nešto što je besplatno!
  To je potpuno strano ekonomskim ponašanjima. Ekonomisti su to istraživali. Zašto oni to rade?! Potpuno je jasno da je to zbog izazova majstorstva, uz osjećaj doprinosa zajednici. I to je to! Ono što vidite ovdje je postavljanje sve većeg i većeg “cilja” — svrhe.
• Svrha
  Sve više i više organizacija želi neki vid ovakve transcedentne (uzvišene) svrhe. Dijelom zato što se kvalitetnije odrađuje posao, dijelom zato što se dobijaju bolji talenti. Ono što vidimo iz svega do sada jeste da kada profit i svrha nisu odvojeni, loše stvari se događaju. Ponekada i etički, ali također i mnoge “ne tako dobre stvari”, kao sto je smeće od proizvoda, kao što su šlampave usluge, kao što su potpuno neinspirativna mjesta za rad. Kada je profitabilnost jedini motiv ili kada profitabilnost nije razdvojena od svrhe tada ljudi ne rade dobro stvari.
  Sve vise i vise organizacija uvidja da mora napraviti razliku između šta je to profit, a šta je svrha. Ustvari iza ovoga se krije nešto drugo, vjerovatno. (Nećemo reći, ali money, money, money 🙂 ). Kompanije žele da cvjetaju u profitu, a da budu kao da su “nije sve u profitu” ili nešto između toga — ali su svakako animirani ovim motivima.
  Npr. osnivač Skype veli: “Naš cilj je biti destruktivan, ali u cilju da svijet postane bolje mjesto za život” Prilčno dobra svrha. Stiv Džobs je govorio: “Ja želim da postavim stvari u svemir”.
  Ovo bi mogle biti stvari koje bi vas podigle ujutro iz toplog kreveta i vodile na posao.

Dosta ljudi, da ne kažemo većina smo vjerovatno, više skloni maksimiziranju svrhe nego profita (gledanje samo na ostvarenje profita nam je ono kao malo bljak).
Također, čini se da nauka pokazuje da smo svi mi skloni ustvari nekom majstorstvu i da skoro uvijek želimo biti samo-usmjervajući, kako bi ostvarili svrhu.
Iz svega naprijed bi trebali doći do zaključka da već jednom ljude počnemo tretirati kao ljude, a ne konje, magarce, male, lijene smrdljive magarce kojima treba samo pokazati mrkvu i oni će se kretati u tom pravcu.

Pogledajmo sada sta kaže nauka, kao zaključak svega ovoga naprijed navedenog.

Mi smo (ljudska bića) u stanju napraviti organizaciju i radno okruženje koji nas čini boljim. Ali također, ljudi žele da im se obeća kako mogu biti dijelom onih koji ovaj svijet čine boljim!

Zaključak

Ljudi nisu životinje niti roboti. Ljudi imaju svoje osjećaje, emocije, želje, strahove. Ljudi žele da ih se tretira kao ljude. Kada bilo ko od nas primijeti da se iskorištava samo i jedino zbog bogaćenja pojedinaca koji su grabežljivi, nezasiti naša produktivnost opada. U nama se javlja neki poriv za “potezanje ručne”.

Izgradimo se na svaki mogući (dozvoljeni, etički, moralni) način pa da ovaj svijet učinimo boljim i pravednijim mjestom za život!

0

Hits: 5