“Poznavati budućnost je nemoguće! Ali šta možemo? Možemo znati šta hoćemo u budućnosti i vrijedno raditi na tome.” kažu da je ovo izjavio neki čovjek prije više od dvije hiljade godina. Da li jeste ili nije, ne znam, ali ko god da je rekao, pravo je rekao.

No, da bismo osvijetlili budućnost ne treba nam nikakva magična svjetiljka, nego prava knjiga u pravo vrijeme. Zato, za učenike ste najbolji profesor, nastavnik, predavač, onda kada svojim studentima ponudite ono što im je potrebno kako za sada tako i za ono što ih čeka nakon što dobiju diplomu u svoje ruke. Oni će se vas tako sjećati, cijeniti i poštovati, jer ste im dali mogućnost da se osjećaju kao supermeni koji mogu promijeniti svijet!

Nekoliko interesantnih zapažanja i komentara je bilo na prethodni tekst Jesmo li spremni za budućnost?, i o tome želim podijeliti svoje mišljenje u slijedećih nekoliko rečenica ili pasusa. Čemu bilo koja isprazna priča, analiza, makar i veoma detaljna bila, ako se ne ponude rješenja za trenutne ili očekivane probleme?

Nismo mi spremni ni za sadašnjost

Bio je prvi komentar ili konstatacija koju sam dobio nakon objavljivanja pomenutog članka. Ni jedna zemlja, ni jedan narod nije spreman ni za sadašnjost ni za budućnost, ali na tome može da radi. Kao kada sportista, posebno oni koji se bave borilačkim sportovima, ne mlati se skoro do smrti na treninzima, ali veoma vrijedno i predano trenira i sprema se da jednom kada uđe u ring bude spreman “na sve ili ništa”. Ili, trkač koji se sprema za maraton, ne trči maraton svaki dan iako zna i tačnu putanju po kojoj će trčati/takmičiti se.

Prije svega, da bismo napravili korak ka naprijed i spremili se za budućnost, moramo da se na trenutak odreknemo sadašnjosti. Naravno to nije nimalo lagano, posebno u društvima u kojima je glavna, ako ne i jedina briga kako preživjeti, kako platiti kiriju, ratu kredita, račune, … Ko u takvom društvu i stanju ima vremena, želje i volje da razmišlja o budućnosti?

“Okupacija i podređeni položaj jednog naroda ili nacije najbolje se postiže tako što se drži u stanju gladi!” Ovu rečenicu sam pročitao u knjizi Bošnjak — Adil Zulfikarpašić, uz relativno detaljno objašnjenje zašto je to tako. I čvrsto vjerujem da jeste.

No, možda i gora okupacija i podređeni položaj ili pak skupa s prethodnim je kada se narod ili nacija drži u neizvjesnosti, stalnom strahu i napetosti, pa se zabavi sama o sebi i samo se vrti u magičnom krugu, kako se to često ima reći.

Zato, vraćamo se na gore spomenutu rečenicu. Da bi se krenilo ka naprijed i spremilo za budućnost mora se barem na trenutak ostaviti sadašnjost! Preveliko bavljenje sadašnjosti je kao primjer sa slike koji objašnjava mnogo toga, bez da se doda i jednu jedinu riječ:

Pomalo realno, a pomalo i strašno

Drugi je komentar na pomenuti tekst. Rekao bih da je itekako realno, a strašno svakako. Zato, valja nam se pripremiti za ono što dolazi. Ako plaši nas, ne smije plašiti našu djecu koja će se itekako boriti sa svime onime što dolazi. Oni moraju biti istrenirani i veoma spremni, ne samo da se bore sa svim, nego da budu aktivni sudionici. Oni koji izrađuju nove, za nas futurističke, stvari, vodeći računa o ljudskom biću, njegovim potrebama, željama, strahovima. Vodeći računa o pravdi i pravičnosti.

Ono što ne poznaješt toga se i plašiš! Upoznajmo budućnost, prije nego nam ona dođe, pa ćemo vidjeti da i nije tako strašno, a posebno pripremimo našu djecu za to!

Lično ne razmišljam o ovome i nadam se da će za moga života biti sve normalno kao i do sada

Kada sam pročitao ovu rečenicu bio sam malko iznenađen, ali više tužan i povrijeđen, posebno zato što dolazi od jednog prosvjetnog radnika.

Vrijeme u kom živimo je daleko od normalnog. Mada, normalnost je relativan pojam i svako ga doživljava na svoj način, ali ipak imamo nekakve obrasce kojima se vodimo.

Ako želimo da se stanje u društvu i državi promijeni ni jedan jedini pojedinac ne smije ovako nešto ni pomisliti, a kamoli izgovoriti ili se na taj način ponašati, raditi i druge voditi tom stranputicom.

Kako se pripremiti?

Kao što smo naveli u uvodu, najlakše je pametovati. Malo teže je uspostavljati dijagnoze jer za to treba nekog truda, napora. Potrebno je uložiti vremena da bi se istražilo, pročitalo i na kraju krajeva nešto napisalo. Međutim, bilo koje pisanje koje ne nudi, pa makar i glupo, rješenje ili pokušaj rješenja problema kojeg imamo ili koje će se neminovno pojaviti je samo beskorisno bacanje vremena i svih ostalih resursa.

U medijima u posljednje vrijeme čujemo kako treba da se obrazovanje više okrene ka IT jer je tu perspektiva. Da li je zaista? Uostalom, šta to znači da se okrenemo više ka IT? Šta to fali bilo kojoj tehničkoj ne IT nauci? Možemo imati neki automobil sa milion senzora i dva miliona robota, taj automobil će uvijek imati točkove, kočnice, ležajeve, poluosovine, amortizere, vijaka na desetine i mnogo manjih ili većih sklopova za čiji proračun i dizajn nema potrebe znati ništa od IT-a. Isto je ili slično s mnogim drugim zanimanjima.

Ali, u Bosni, a i u mnogo zemalja širom dunjaluka ljudi koji rade kao programeri, testeri softvera ili oni koji izrađuju i održavaju informatičku infrastrukturu su relativno dobro plaćeni, pa su brezbeli zato ljudi pohrlili ka tom poslu. Ne znam kako ljudi zamišljaju da neko ko ima 65 godina još uvijek programira, testira ili se bavi informatičkom infrastrukturom. Za 15tak, 20 godina cijeli svijet će imati ozbiljnih problema kuda sa svim tim silnim ljudima koji su sagorili radeći u IT industriji i nisu ni približno sposobni kao mladi ljudi koji stasavaju i bore se za svoje mjesto u užurbanom svijetu. Iskustvo u IT-u ne znači mnogo. Stvari se tako brzo mijenjaju da ako niste programirali 4–5 godina, skoro je kao da niste nikada ni bili u tom poslu. Ne zato što je neko zaboravio programirati, nego zato što se u tom periodu pojavilo toliko mnogo novih tehnika i tehnologija da su one od prije 4–5 godina potpuno zastarjele i više niko ih ne koristi. Čak ne možete da nađete stranicu s koje možete da preuzmete te stvari!

Ne bavim se time, nije moja oblast zanimanja nikako. Interesovanja jeste, ali ne zanimanja. Za šta smo mi kao narod, nacija talentovani, sposobni da radimo? Ako postoji ikakva mogućnost da uspijemo u polju mehatronike i kibernetike, tome nove generacije treba učiti. Mi nismo sposobni, i vjerovatno nećemo ni biti da neki veliki koncern, poput volkswagena otvori pogon u BiH i zaposli nekoliko hiljada ljudi. No, ako smo talentovani za mehatroniku i kibernetiku, onda tu imamo ogromne šanse.

Ako se vratimo na prethodni članak, vrlo lahko zaključujemo da je u svakom poglavlju preovladavajući segment elektronika i elektronski uređaji. Eletronika skupa s mehanikom naziva se mehatronika i prema ličnom, skromnom, mišljenju smatram da je to u tehničkom smislu budućnost.

Međutim, veoma važan faktor je da imamo veoma kvalitetan odgoj koji će novim generacijama probuditi empatiju kao veoma važan element ljudskog bića. A da bi se to postiglo moramo imati kadar u svim nivoima obrazovnog sistema koji je sposoban da odgaja. To sa sobom povlači pitanje i daje odgovor. Znači da će nam trebati veoma kvalitetnog kadra iz tih oblasti obrazovanja.

Naravno, možemo mi sada se fokusirati na IT i nekoliko slijedećih generacija učiti klasičnom programiranju, ali to znači da opet zaostajemo za Zapadnim svijetom 20 godina, a možda i više. Zato, smatram da pod hitno trebamo preskočiti sve to na čemu je eksperimentisao i šta je radio Zapadni svijet i uhvatiti se obuke novih generacije ne za ono što imamo sada i šta nam je potrebno sada ,nego za ono što dolazi i kakav kadar će biti potreban za 10, 15, 20 godina.

0

Hits: 0