Istraživanja iz 2012. (!) govore da bi brzine pisanja na tastaturi u zavisnosti od vrste posla trebale biti: Kancelarijski radnici — najmanje 35–40 rpm (riječi po minuti), Administrativni i izvršni pomoćnici — najmanje 35–40 rpm, Sekretari pravnici — najmanje 60+ rpm, Programeri — najmanje 60+ rpm, Službenici unosa podataka — najmanje 75 rpm, Medicinski transkripcionisti — najmanje 90+ rpm, te Stenografi — najmanje 200 rpm.
Prije nešto više od stotinjak godina pisanje nije bilo obavezno kod zaposlenja. Pa čak ni čitanje. Za to su postojala posebna radna mjesta. Kasnije su ti pisari dobili pisaće mašine pa su umjesto pisanja perom po papiru “rafalali” po tastaturama čiji zvuk je odjekivao okolo i kako iritirao, tako i oduševljavao sve prisutne. Taj posao je bio cijenjen i dosta dobro plaćen. Mnogi ljudi su čak uspjeli i penziju da zarade na jednom takvom mjestu. Slično kako je bilo stotinama, pa i hiljadama godina prije pisaće mašine — postojala su zanimanja pisara, odnosno prepisivača.
Industrijskim razvojem obrazovanje je također doživjelo svoje promjene i unaprjeđenja, da ne kažemo evoluciju. Stoga, danas svaka odrasla osoba mora znati i čitati i pisati, ali i ne samo to, nego generacije mladih ljudi u svojim radnim dvadesetim kada se spremaju za prvi posao moraju znati pisati i na tastaturi. Svako onaj koji ne zna pravilno pisati na tastaturi već danas se smatra polupismenim, a šta nas tek očekuje za 10-ak godina ili više?! Ako mislite da se vas to ne tiče, zapitajte se koliko godina ćete imati za 10 godina, ili koliko će imati vaša djeca, ako ih već imate ili planirate imati. Zamislite da nastavite ignorisati lijepo i brzo pisanje na tastuturi kao što su ljudi ignorisali naliv pero ili hemijsku olovku u odnosu na one koji su umakali pero u tintu! Želite li doista da budete takvi ignorati ili da svoju djecu učite tome?
Svi nivoi obrazovanja, od vrtića gdje djeca uče prve korake u pisanju pa do univerziteta neophodno je imati programe koji će stalno usavršavati kvalitet i brzinu pisanja na tastaturi. Nažalost, u bosansko-hercegovačkom obrazovnom sistemu izbačen je krasnopis — kaligrafija pod raznim reformama. Ali, ako neko ima ružan rukopis i to “trenira” i “njeguje” čitav život, nešto s tim društvom itekako nije uredu. Nije lijep rukopis samo na satu jezika — bio on bosanski ili neki strani! Lijep rukopis se mora podučavati na svim predmetima. Ako neko ko radi ispit iz fizike, hemije, matematike, historije ili bilo kog drugog predmeta i radi to rukopisom kao da piše lijevom nogom (da je barem desnom, pa ono ni to!) takvom učeniku se moraju oduzeti bodovi. Mora mu se smanjiti ocjena kako bi ga se natjeralo da ima ljepši rukopis, kako rukopis tako i pravopis, naravno.
Ista metoda bi trebala na ovaj ili onaj način biti primijenjena i kod rada na računaru. Mnoge škole nažalost nemaju dovoljno računara ili neke čak ni jedan jedini. Ali one koje imaju mogućnosti, ne smiju propustiti šansu da im đaci završe njihovu školu, a da nisu savladali pisanje na tastaturi kao iz uvodne rečenice ovog članka ili barem približno tome sa svih 10 prsta.
0Hits: 2
