U devetom razredu osnovne škole iz predmeta: Posao, Ekonomija, Tehnologija, neophodno je izraditi projektni zadatak na pomenutu temu. Kćerka je odradila svoj dio posla, ali obzirom da je tema bila interesantna to smo dali sebi za izazov da pokušamo istražiti temu sami.

Projektni zadatak je imao 5 pitanja koje je trebalo napisati u obliku referata i to:

1. Objasnite šta se podrazumijeva pod plaćenim (profitnim) zaposlenjem i neaktivnošću (neplaćenim, neprofitnim aktivnostima). Uz to, navedite dva razloga za zapošljavanje u svrhu plaćenog zaposlenja i dva razloga za neaktivnost.
2. Objasniti tri sektora privrede i objasniti šta se podrazumijeva pod tercijarizacijom. Zatim na odgovarajućem primjeru objasnite kako je na ovaj sektor privrede posebno uticala pandemija Corona virusa.
3. Objasnite postupak kolektivnog pregovaranja. Koristite grafikon koji jasno prikazuje slijed.
4. Pronađite nedavni primjer kolektivnog pregovaranja i objasnite ga. Dodajte ishod.
5. Objasnite na dva primjera kako regionalnost igra ulogu u odabiru polaznika za kompanije. Takođe, posmatrajte stranu jednadžbe gdje su polaznici i navedite dva razloga za obuku u lokalnoj kompaniji.

Te, izraditi letak, prezentaciju i još neke dodatke, međutim te stvari nam nisu interesantane za ovaj članak.

Plaćeni i neplaćeni poslovi

Rad je centralni koncept čovječanstva koji je pretrpio temeljne promjene u toku historije. Dok se u Antičkoj Grčkoj rad smatrao praksom i stoga inferiornim u odnosu na teoriju, reformacija ga je vrjednovala, a posebno filozof Hegel. U djelu Karl Marx-a rad je čak postao osnovna definicija čovjeka. Teško da je bilo koji drugi pojam bio predmet toliko kontroverznih teorija, rasprava, svjetonazora i modela. Gotovo da nema drugog pojma koji povezuje s toliko emocija čovječanstva i pitanja o smislu života i etike.

Rad je dugi niz stoljeća bio nasljedan. Buržoazija (viša klasa) nasljeđivala je upravljanje, a proletarijat (niža klasa) fizički rad. Međutim, to se u određenom periodu u historiji (historijski gledano, ne tako davno) promijenilo, pa je danas veoma moguće da se rad ne nasljeđuje. Ljudi koji historijski dolaze iz viših klasa nerijetko padaju na veoma niske grane, a oni koji historijski dolaze čak iz robovskog ili kmetskog društva imaju priliku da postanu veoma nezavisni, upravljački, progresivni.

Sa sistematske tačke gledišta mogu se razlikovati naučna i humanistička perspektiva. Postoji fizički, hemijski, biološki i socio-ekonomski koncept rada. Humanistička perspektiva ne vodi samo ekonomskom konceptu (rad kao faktor proizvodnje), već i cjelovitom pogledu koji također uzima u obzir kriterije ljudske pravde prilikom ocjenjivanja rada.

Radni i industrijski sociolozi suočeni su sa strukturnim promjenama radnih uslova i odnosa u industriji. Ta strukturna promjena nominalno se dijeli u tri oblasti i to:

• Sektorska strukturna promjena: Ovo se odnosi na prelaz iz poljoprivrednog u industrijsko društvo koje se primjećuje u svim razvijenim ekonomijama od 19. stoljeća, a u uslužno društvo od sredine prošlog stoljeća. Uslužna industrija u Njemačkoj sada zapošljava više od 60 posto svih zaposlenih, a u SAD-u je taj udio čak preko 70 posto! Zdravstvene i poslovne usluge poput oglašavanja, finansiranja i korisničkih usluga posebno se šire. Potonje pokazuju da su industrija i usluge često usko povezane. S obzirom na sve veći značaj informacionih i komunikacionih tehnologija, sve se više govori o prelasku u informaciono društvo.
• Unutarsektorske strukturne promjene: Strukturne promjene se također dešavaju u velikim ekonomskim sektorima poljoprivrede, industrije i usluga. Primjer: U industrijskoj proizvodnji mašine obavljaju opasne, teške ili stresne poslove. Ulaganje u radnu snagu također se mijenja, a dobro kvalifikovani radnici dobijaju sve više i više udjela zaposlenja, posebno u industrijskim zemljama.
• Regionalne strukturne promjene: U pojedinim regijama ekonomske se strukture mijenjaju uvijek i iznova, u nekim slučajevima sa drastičnim posljedicama na tržište rada. Živopisan primjer je područje Rur, koje se s padom rudarstva i industrije uglja i čelika sve više promijenilo iz teške industrijske regije u centar za visokotehnološke industrije (npr. U sektoru zaštite okoliša) i moderne usluge.

Predmet moderne rasprave o pojmu rada je pitanje kakve uloge i dalje igraju vrijednosti religijske (tačnije na Zapadu, kršćanske) radne etike (rad kao moralna dužnost, životni zadatak, osjećaj odgovornosti, spremnost za rad na polju ličnog razvoja) u modernom svijetu rada. Ili pak, vrijednosti poput težnje ka stjecanja osobne sreće, orijentacije na zabavu, samoostvarenja i razvoja, a time i izbjegavanja patnje postale su dominantne. Istraživači promjene vrijednosti poput Helmuta Klagesa skloniji su tezi o sintezi vrijednosti, odnosno kombinaciji obaveznih vrijednosti i vrijednosti prihvatanja sa vrijednostima samorazvoja.

Pored tradicionalne analize tržišta rada, pojavljuju se i iznenađujuće stvari: plaćeno (profitno) zapošljavanje i neplaćeno (neprofitno) zapošljavanje postaju sve sličnije po svojoj prirodi.

S jedne strane, u modernom profesionalnom svijetu posao sve više poprima karakter socijalno-komunikativnog akta, koji je nekada pripadao političkoj, građanskoj i privatnoj sferi. Ovo se ne odnosi samo na podučavanje ili izdavaštvo, već i na savjetovanje i prodaju. Čak i kada je riječ o proizvodnji i popravcima, komunikacija kao odgovor na individualne potrebe kupaca na istom nivou kao i sama implementacija. S druge strane neplaćeni (neprofitni) rad dobija na značaju i sve se više diferencira, ne samo u odgoju, brizi o rodbini ili građanskog učešća.

Vrijednost rada nije određena samo tržišnim normama. Od pamtivijeka postoji posao čija se vrijednost ne stvara kupoprodajom, već vlastitom logikom – porodičnom, kulturnom, socijalnom. Ako su lične i profesionalne kompetencije tražene na tržištu i dobro plaćene, to je neizbježno važan faktor u društvenim osnovama samopoštovanja.

Ako kompetencije jednostavno više nemaju cijenu na tržištu (kao što je to slučaj kod mnogih dugotrajno nezaposlenih), onda bi bezuslovni osnovni dohodak doprinio osiguravanju nečije egzistencije – a nezaposlenost bi mogla ojačati socijalno pozicioniranje i samoostvarenje.

Tercijarizacija

Najkraće rečeno, tercijarizacija je proces transformacije u uslužno društvo.

Prema Žon Furastjeovoj (Jean Fourastié) klasifikaciji ekonomskih sektora, ekonomski sistemi se mogu podijeliti na:

• Primarni (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo)
• Sekundardni (proizvodnja)
• Tercijalni (usluge)

Dugoročno, sve će ekonomije rasti i dogodit će se postepena sektorska strukturna promjena. To se obično odvija od agrarnih ekonomija do industrijskih društava, a industrijalizirane ekonomije se sve više razvijaju u uslužna društva. Proces transformacije u uslužno društvo poznat je pod nazivom tercijarizacija. Obično se uzima u obzir statistički udio pojedinih sektora u bruto domaćem proizvodu, u bruto dodanoj vrijednosti ili u ukupnom broju zaposlenih.

Uzroci strukturnih promjena su višestruki. Glavne pokretačke snage su rast stanovništva i zaposlenosti, tehnički napredak i neto investicije. Ova tri faktora utiču na agregatnu potražnju i preferencije potrošača. Kao rezultat povećanja stvarnih prihoda, domaćinstva sve više mogu dobiti usluge sa tržišta, umjesto da ih sama pružaju. Pored toga, životni uslovi se mijenjaju, radno vrijeme pada, a potražnja za slobodnim aktivnostima se povećava.

Opšti procesi tercijarizacije mogu, međutim, također biti rezultat statističkih efekata. Ako zaposlenost padne u primarnom ili sekundarnom sektoru, istovremeno se povećava i procentualni udio uslužnog sektora, bez stvarnog rasta radnih mjesta. U ovom slučaju, to se naziva i lažnom tercijarizacijom.

Usluge su se nekad smatrale ekonomskom nadom 20. stoljeća. Izgubljeni posao u poljoprivredi i industriji trebao bi nadoknaditi uslužni sektor. Pretpostavljalo se da se usluge moraju pružati i trošiti istovremeno. Stoga se na potencijal racionalizacije i preseljenja u uslužnom sektoru gledalo kao na obećavajući sektor privrede i predviđao se dugoročni rast zaposlenosti. Predviđalo se da će tercijarni sektor postati ekonomski stub zapošljavanja i stvaranja vrijednosti u modernim društvima. Bez obzira na to, mnoge su usluge u posljednjih nekoliko decenija zamijenjene trajnim proizvodima široke potrošnje, i sada se nalaze u svakoj kući. Mašina za pranje veša zamijenila je javne praonice, automobil javni prevoz, a frizerski saloni su dobili konkurenciju u mašinama za šišanje i brijanje.

Mnoge usluge kupci sada preuzimaju sami, bilo svjesno ili nesvjesno. Na primjer, postoje automatizovane mašine u bankarstvu i u prodaji gotovo svih vrsta karata, samoposlužne pekare, terminali za automatsku prijavu u hotelima ili kase sa skenerima u supermarketima kako bi kupci mogli generisati vlastite račune. Sektor javnih usluga takođe karakterizira smanjenje broja radnih mjesta.

Na primjer, postoje tendencije ne samo da se smanjuje osoblje, već i da se vrši njegovo uklanjanje iz područja odgovornosti. Umjesto pekarskih pomoćnika, samoposlužnim pekarima sada trebaju samo kasirke koje primaju odgovarajuće niže plate. Mogući statistički dobici posla (zaposlenost) često su rezultat honorarnih radnih mjesta, koja su posebno česta u uslužnom sektoru. Korisno je razlikovati usluge veće vrijednosti od niže vrijednosti. Za usluge veće vrijednosti potrebno je visoko kvalifikovano osoblje. Kompanije se posebno oslanjaju na ove usluge, zbog čega zavise od industrijske baze. Primjeri su istraživanje i razvoj, inženjerske firme ili advokatske kancelarije. U slučaju jednostavnih usluga, nivo kvalifikacije je niži, a samim tim i položaj i plata zaposlenih. Zabrinjava nedavni porast kadrovskih usluga (privremeni radnici). To omogućava kompanijama fleksibilniji odgovor na cikličke fluktuacije. Za zaposlene koje to pogađa, to generalno znači manje učešća u radnim odnosima obuhvaćenim kolektivnim ugovorima.

Tercijarizacija se ne odnosi samo na ekonomske promjene, već se često dovodi u vezi sa socioekonomskim i prostornim promjenama.

Centri uslužnog društva su metropole i veliki gradovi. Uopšteno, usluge su usluge ljudima i pružaju se tamo gdje je stanovništvo prostorno koncentrirano.

Kolektivno pregovaranje

Kolektivno pregovaranje je proces pregovora između poslodavaca i grupe zaposlenih koji ima za cilj ugovore o regulisanju radnih plata, uslova rada, naknada i drugih aspekata naknade radnika i radničkih prava. Interese zaposlenih najčešće predstavljaju predstavnici sindikata kojem zaposlenici pripadaju. U kolektivnim ugovorima obično se nalaze uslovi za plate, radno vrijeme, obuku, zdravlje i sigurnost, prekovremeni rad, žalbeni mehanizmi, i prava da se učestvuje na radnom mjestu.

Ako sindikati žele postići bolju platu ili bolje radne uslove za radnike, štrajk je krajnje sredstvo za postizanje postavljenih ciljeva.

Regionalitet kod zapošljavanja

U prošlosti su kompanije mogle da biraju između čitave gomile aplikakanata za jedno ili nekoliko radnih mjesta. Danas je to obrnuto.

Zbog toga lokalne zajednice u saradnji sa kompanijama organizuju Dane obuke na kojima je moguće lakše profilisati potencijalne kandidate, ali i kandidatima je lakše odabrati u kojoj kompaniji žele da rade.

To mladima (posebno srednjoškolcima) daje ogroman potencijal za upoznavanje sa različitim profesijama i lakšem odabiru zanimanja za budućnost (možda čak cijeli život). Zato je regionalnost od velikog značaja kod zapošljavanja, ali u saradnji sa svim relevantnim institucijama.

Regionalnost je važna i za mnoge uslužne djelatnosti jer se smanjuju troškovi transporta i dugoročno se pomaže lokalna zajednica.

0

Hits: 16