Prema rječnicima uštogljen ima više značenja, ali se uglavnom odnosi na one koji su pretjerano uzdržljivi. Ta pretjeranost dolazi ili iz nekakve krive tradicije ili pak iz nekakvih krivih bontona (pravila lijepog ponašanja).

Jedni od najuštogljenijih ljudi na svijetu kada je u pitanju krivi bonton zasigurno su Englezi. Oni se čak šta više ponose tom svojom uštogljenoću. Tim nekakvim pretjeranim “manirima”. Od toga da li se ruka podiže ovako ili onako, ako se vežu pertle na cipalama da li se vežu ovako ili onako. Kada se rukuje da li je to ovako ili onako i tako dalje. Prepuno nekakve simbolike. I što je najgore, to i dan danas postoji i na osnovu toga se mjeri “kvalitet”, “školovanost”, “sposobnost” i tako dalje. Sreća je pa “obični” svijet cijelog Ujedinjenog Kraljevstva ipak od toga odustaje, jer uviđa besmisao.

Drugi oblik je onaj koji mi viđamo svakodnevno, kroz izraze, nevalja ovo ili nevalja ono. Pa tako, kada se ode u goste ili kada nam dođu gosti, običaj je da nešto bude ovako ili onako. O svadbama i džennazama/sprovodima da se i ne govori. Milioni nekakvih običaja koji nemaju nikakvo pokriće, ali ih se svi moraju strogo pridržavati.

Ono što mladima predstavlja najveće probleme je nekakvo izvještačeno poštivanje starijih ili kada se ide negdje u goste. Pa tako, ako je dijete gladno, ono ustvari ne smije reći da je gladno! Ili ako bi dijete nešto reklo, ono to ne smije, jer: “Šta će komšiluk na to reći”?!

Prvi korak – reci kako se osjećaš

Prvo šta su društva koja su shvatila da uštogljenosti vode ka nazatku i zaglupljivanju usvojili jeste da se otvoreno, bez uvijanja kaže kako se osjeća! Ako je neko gladan, to kaže! Ako se nekome hrana ne sviđa (iz bilo kog razloga) to se otvoreno kaže. Ako nekome smeta što neko drugi čini, to se otvoreno kaže. Ne gunđa se, ne priča okolo, i ne očekuje se da taj neko čita “između redova”.

Jednom kada se usvoji takav model izražavanja vlastitih osjećanja, stvari počinju da se slažu baš tamo gdje i pripadaju. Tako znamo da imamo nekoga u komšiluku, rodbini, na radnom mjestu ko ne voli da jede ovo ili ono. Ne voli miris ovoga ili onoga i tako dalje.

Time, poštivajući tuđa osjećanja, svakoga stavljamo na mjesto koje taj želi, a ne na mjesto koje mi želimo. I time, također veoma važno, svima drugima dajemo do znanja koje mjesto zauzimamo i koje mjesto želimo zauzeti u društvu.

Naravno, uvijek ima ljudi koji lažu prije svega sebe, a zatim pokušavaju slagati i druge. Međutim, kada se usvoji model – reci kako se osjećaš – tada se pretvaranje, laganje, muljanje vrlo brzo razotkrije i društvo (komšiluk, familija, radno mjesto) takvu osobu stavi baš tamo gdje i pripada!

Višebojnost

Mnoga izražavanja koja pravimo u svim oblicima (članci, objave na društvenim mrežama, saradnja, dopisivanje, …) protkani su kulturom višebojnosti. O samoj višebojnosti i njenom uticaju na društvene zajednice i/ili poslovanje pisali smo nekoliko članaka. Jedan od njih je i Svijet igre i zabave u kom se nalazi veza ka članku o kulturi i višebojnosti za svijet poslovanja (vrijedi ga pročitati opet!).

Napokon sloboda

Agresivni individualizam (koji je trend Zapadnog svijeta već popriličan broj decenija) očito je da ne donosi koristi kako se nekada očekivalo. Društvo zapada u dekadenciju (manjak morala i empatije), a to rađa neke nove probleme s kojima se ni jedna društvena zajednica u historiji nije suočavala, pa je iznaći rješenja za probleme veoma teško.

Međutim, ako se čovjek oslobodi robovanja vlastitim strastima (i egu), tada postaje istinski slobodan. A da bi to učinio, on neminovno mora da se itekako posvađa i raskine mnoge (a nekada i sve) veze s tradicijom, kulturom i običajima naroda iz kog potiče!

To uglavnom nije moguće u sredini u kojoj se čovjek rodio! Historija (kao najbolja učiteljica) govori nam da su tradicionalisti i slijepi sljedbenici običaja i uštogljenosti vrlo radi i ubiti (i to nerijetko na izrazito svirep način) one koji žele da mijenjaju uobičajene norme.

Ljudi koji se odvaže biti slobodni, svoju slobodu nađu veoma daleko od rodne kuće! Čak šta više, budu prihvaćeni u drugim sredinama s tim svojim idejama i nerijetko budu promotori novih ideja koje zažive, pa čak i internacionalno.

Lično iskustvo

Kada god pomislimo da smo nešto uradili sami, zahvaljujući svom intelektu, raciju, svim svojim prstima (10 ili 20) ili bilo čemu drugome, sjetimo se samo šta je sve u svijetu trebalo da se dogodi u recimo proteklih 300 godina, da bi nas naša majka uopšte rodila!

Važno je bilo da se uponzaju i pradjedovi i pranene, pa i mnogi drugi. Važno je bilo da negdje neko prođe kroz neke patnje i/ili lijepe životne trenutke. Morali su da se dogode ratovi, nemiri, bolesti, svađe, tuge. Moralo je da se dogodi mnogo toga.

Od kada smo mi rođeni, ili pak samo u proteklih par minuta, šta se baš sada u svijetu događa na svim njegovim krajevima, bez ikakvog uticaja nas samih, trebali bi se u tim trenutcima uvijek zapitati. Na šta to mi imamo uticaj, ustvari? I kakve onda zasluge da pripišemo sebi?

Sudbina koja je pripisana mom životu takva je da sam prošao kroz nekoliko veoma raznolikih, raznobojnih sredina. Do sada sam u životu upoznao preko 50 nacija, a s njih više od 40 aktivno radim svaki dan! To smatram jednom velikom blagodati. To je nešto što se ne može naučiti ni iz kakvih knjiga, ni sa kakvih predavanja, filmova, serija, … No, postoji nešto što se može – o tome pričati. Približiti drugima koliko se može, kao bi ljudi razvili želju ka tome, pa kao posljedica svega da imamo mnogo bolji, ljepši, pravedniji svijet.

Umjesto zaključka

Čovjek se nerijetko zanese (takav je, nepravedan prema samome sebi), pa pomisli kada radi s veoma velikim brojema nacija da su svi ljudi otvoreni, pristupačni, da nemaju predrasuda ili raznih ksenofobija (neracionalan strah od stranaca, ili drugačijih po bilo kom osnovu – u Bosni, od druge nacije, narodnosti, boje kože, …). Ipak, bez obzira na uložena mnoga sredstva da bi se društva popravila neki ljudi ostaju u svojoj biti ono što mnogi od nas ne mogu da prihvate ili razumiju. Zato valjda ipak u svijetu imamo i uvijek ćemo imati i notornih alkoholičara, drogeraša, silovatelja, ubica, pljačkaša, i ko zna kakvih sve prestupnika. Svijet je doista šarolik!

Međutim, oni koji su “normalni” u svom tom šarenom svijetu, posmarajući lične kontakte, kojih nije mali broj, uviđa se obrazac da su ljudi doista morali prekinuti s tradicijom sredine iz koje dolaze!

• Mnogi od njih su mnogo bolji vjernici (ako su vjeru ponijeli iz kuće) nego što bi mogli biti u sredinama u kojima su odrasli, jer tradicija ima prednost nad vjerom!
• Mnogi od njih su veoma otvoreni i slobodni. Nije im nikakav problem reći ako nešto ne znaju! Ako im se nešto ne sviđa. I naravno, to se kaže na neagresivan način, te takvi zbog svog stava i razumijevanja budu prihvaćeni kakvi jesu.
• Mnogima od njih nije teško reći da ne znaju i da će naučiti. Traže dodatno vrijeme, razumijevanje i insistiraju da im se pomogne.
• Nije rijedak slučaj da su udati ili oženjeni za druge nacije (nekada čak i suprotstavljene, neprijateljske u rodnom mjestu!)

Sredine, posebno radne, koje čine takvi ljudi su višestruko produktivnije od bilo kojih drugih – a to bi valjda svaka firma poželjela! Slijedom uspjeha firmi, zar ne bi svako poželio i da njegova država (kao skup mnogih boja) bude uspješna? Pa gdje je onda rješenje? U slijepom, uštogljenom slijeđenju, naslijeđenih, (očito) pogrešnih tradicija, vrijednosti i vrjednovanja, ili pak od raskidanja veza s tim i uspostavljanja nekih drugih, važnijih, racionalnijih, moralnijih, pravednijih, …?

Hits: 135