Nema tog čovjeka (osim nekih bolesnih, ali oni nisu tema priče) koji veli da čovjekov život nije svetinja – nešto uzvišeno, nešto što je iznad svih drugih interesa. Otuda imamo i ljudska prava, a još posebno i dječija, pa i ženska i neka druga.
Svi mi velimo kako se zalažemo svim svojim bićem da sačuvamo život. A o životu naših najbližih valjda ne treba posebno govoriti i to posebno isticati.
Međutim, riječi su jedno, a djela nešto potpuno drugo. Mi djelima svojim pokazujemo da nam ni naš vlastiti život (a svi su ljudi u svojoj prirodi sebični i više vole sebi nego bilo kome drugom) nije posebno vrijedan i da nema neku posebnu cijenu, a o život drugih još manje.
Koliko nas radi (ne)djela koja uništavaju naše tijelo, našu psihu i naš duh? I to radimo svakodnevno, što svjesno, što nesvjesno?!
Koliko nas konzumira duhan ili nešto slično tome, kao narghila, koliko alkohol, koliko nezdravu hranu i piće? Koliko nas ne vodi računa o kilaži, tj. koliko jedemo i pijemo? I tako dalje, i tako dalje. Lista je doista dugačka.
Uviđamo da smo izrazito dvolični. Djela nam uopšte ne prate naše riječi koje govorimo i pišemo. Svakako, niko od nas nije savršen, i svi imamo mahana, propusta, slabosti. Nije problem ni kada čovjek ima viška kilograma ili se ne hrani posebno zdravo, pa čak i ako konzumira nešto drugo, teže, opasnije, sve dok to srčano ne brani. Sve dok se srčano ne zalaže za to. Kada to što radi, radi priznavajući vlastitu slabost i radi na tome da to otkloni i stidi se svojih postupaka, pa, onda se donekle i može progledati kroz prste, ali samo onako ljudski – Zakon ne poznaje gledanje kroz prste.
Zakon
Pošto smo mi ljudi takvi kakvi jesmo, uglavnom popustljivi prema sebi u griješenju i greškama, a veoma zadrti prema drugima, to se nužno mora imati nekakav opšti, nezavisan zakonik, pravilnik kojeg se svi moraju pridržavati. Zakoni su tu da se mijenjaju i prilagođavaju – osim onih moralnih koji su univerzalni i za sva vremena – pa se stoga Zakoni i pravila stalno nadopunjuju.
Zato imamo razne zakone, pravila, propise iz raznih oblasti. Od ponšanja u društvu, na ulici, u saobraćaju uopšte i tako dalje. Mnoge propise učimo kroz standarno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi ili na fakultetu. A to učenje i upoznavanje sa Zakonima i propisima bi trebalo da nas odgoji da se ponašamo kulturno, etično, empatično, …
Zakoni i pravila su tu između ostalog i zbog ono malo veoma problematičnih među nama. Mali je broj ljudi koji počine velike prekršaje, odnosno velika zlodjela, ali svejedno imamo Zakone i moramo ih imati, da bismo takve prekršioce kaznili i to kaznama da budu za primjer drugima!
Djeca u saobraćaju
Djeca najbolje praktične stvari uče od svojih roditelja, odnosno onih s kojima najviše provode vremena (nekada je to vrtić ili škola, a nekada djed i nena, nekada opet neko treći). Djeca uče kopirajući, oponašajući starije oko sebe. Ako stariji imaju ružan govor i djeca će ga imati. Ako stariji ne poštuju saobraćajne propise ni djeca to neće raditi. Ako napravimo grimasu na licu, kao u znak stida ili neodobravanja, ali svejedno pretrčimo ulicu kada je upaljeno crveno svjetlo ili pak tamo gdje nije označeno da se ulica pređe, isto to će da rade i djeca. Isto će i oni da naprave grimase na licu i misliće da je to dovoljno da se očiste, opravdaju. Misliće, da su time amnestirani propusta, ali i velike greške i prekršaja kojeg su napravili.
Djecu u školi, teoretski, uče nastavnici i nastavnice o saobraćajnim znakovima i kako se ponašati u saobraćaju, ali to oni nikada ne vide na praktičnom primjeru od njih. I tu su upravo problemi! Kako postupiti kada se žuri? Kako postupiti kada drugari pretrče ulicu i ismijavaju druga ili drugaricu zato što poštuje propise? Kako se ponašati u tom slučaju? Svi nas uče samo tzv. best-case, a gotovo niko real-case. Život nije lekcija iz knjiga, život je mnogo više. Život je brutalan i uopšte nije fer. Nekada se čini da nas u školama uče kao da je sve sportska fair-play igra, međutim, prvim izlaskom na ulicu kada dobijemo letvu po glavi i to s leđa, uviđamo da pravila nema, a još manje fer pravila!
Autopojas
Iako je od otkrivanja pojasa s tri tačke vezivanja prošlo gotovo 50 godina (pola stoljeća!), i dan danas ljudi ne vjeruju da pojas čuva život. Još uvijek radije vjeruju u priče koje se pričaju po mahali kako je nekome neki inspektor ili policajac rekao: Sreća pa nisi bio vezan, inače bi poguno!
Autosjedalica
Već smo prije rekli da djeca oponašaju roditelje, odnosno starije u svom okruženju. Identično je i po pitanju korištenja autopojasa, ali i autosjedalice za djecu. Roditelji, koji vele da bi za svoje dijete život dali (a očito lažu!), nažalost, dijete ne prevoze u automobilima u autosjedalicama. I ne samo to, nego se ismijavaju s propisima i one ljude (rodbinu, kolege, komšiluk, prijatelje, …) također prozivaju i ismijavaju kako se ponašaju snobovski ili nešto veoma podrugljivo.
Nema tog snagatora na ovom svijetu koji bi mogao sačuvati bebu da ne udari u sjedište, vrata, prozor, ili i iskoči iz ruku pri naglom kočenju! A o sudaru da i ne govorimo uopšte. Što je beba manja, to je rizik veći! Kao što znamo, za bebu je dovoljno da naglo trzne glavom i to je to. Gotovo, nema više! Plačite vi roditelji, staratelji, djedovi, nene, dajdže, amidže, tetke, strine – djeteta više nema!
I ne radi se to samo o tome kada se ide na more ili u neki drugi grad pa treba da se ima sva oprema, nego i kada se hoće u drugu ulicu! Baš u ulicama, onim oko kuće, bude najviše belaja i najviše teških povreda ili smrtnih slučajeva kod djece. Začas izleti cuko ispred auta, lopta, dijete, biciklista – vozač mora naglo zakočiti i eto belaja!
Statistika
Nekada davno, ima tome više od deset ljeta spominjala se statistika u nekom društvu vezano za autosjedalice, ozljede djece kao i tragične, smrtne slučajeve. Pa se veli da u 69% slučajeva (tada je važilo tako) autosjedalica SIGURNO, NEDVOSMISLENO, BEZUPITNO, sačuva dijete ne samo od sigurne smrti, nego i od veoma teških ili lahkih povreda koje mogu ostaviti privremene ili trajne posljedice.
Skoči jedan kolega sav k’o oparen, pa kaže: slušate li vi sebe?! To je u slučaju samo kada je u pitanju saobraćajna nesreća. Tek tada ona čuva! A u toku jednog dana preveze se na milione djece širom svijeta bez ikakvog udesa!
Istina! Ispravan stav prema statistici. Ali, onda djecu posmatramo samo kao brojeve! A zar to nije tužno? Je li to naše, vlastito, čeljade neki statistički broj? Je li to znači ako naše dijete bude povrijeđeno ili nedaj Bože pogine, ono je samo jedan statistički broj – pa eto, šta ćeš, događa se. Ipak je naše dijete jedno od 7 milijardi ljudi koji žive na Planeti, uopšte je nebitno, zar ne? (!!!) O kako ružno razmišljanje, a još ružnije ponašanje.
Ima nas raznih, i ma koliko govorili da volimo svoje vlastito čeljade, ipak nam je žao dati 100-injak, 150 maraka za autosjedalicu. I to autosjedalicu kojoj je rok trajanja 4 godine, pa je nećemo moći ni prodati, ili da od nekoga pozajmimo ili kupimo polovnu! O kako su zločesti ti proizvođači autosjedalica! Uopšte ne misle o nama – treba li bi nam možda besplatno dijeliti autosjedalice?! Kad već besplatno tražimo sve što se tražiti od bijelog svijeta bez imalo stida i srama, onda možda da zatražimo i autosjedalice? (Nadamo se da se uočava sarkazam)
U tu svrhu, svrhu izbjegavanja kupovine autosjedalice (jer nam je žao para, budimo krajnje pošteni), posegnućemo čak i za teorijama zavjera. Potražićemo i članke, istraživanja, i ko zna šta već ne, da pomognemo svoje razmišljanje i stavove kako ta autosjedalica i nije baš nešto.
Neki će od nas i uspjeti da nađu nekih članaka i istraživanja. I biće doista nekih pokazatelja i parametara, ama za krupnu djecu i uglavnom stariju od 8 ili 10 godina. Međutim za onu mlađu, slabiju, mršaviju, nižu, nikada!
Budi promjena koju želiš da vidiš
Ako se čovjek ipak odluči da poštuje propise i kupi autosjedalicu – ne zbog zakona ili kazne nego zbog vrjednovanja (dječijeg) života – to će uvidjeti da je svijet autosjedalica isuviše komplikovan (znamo kako, ali treba mnogo znanja i vještina), ali i kompleksan (ne znamo ni kako, ni zašto, ni kada).
Ako bude takav čovjek odlučio da potraži savjet, još više će biti zbunjen, jer svako sebi tumači kako ko hoće iz svog ugla vrjednovanja stvari.
Pa tako, ako se upita neki fanatik u sigurnosti, sigurno je da će se dobiti odgovor kako je najskuplje ili ono sa 5 ili 7 zvdjezdica na testu najbolje i da treba izdvojiti i 1000KM za dječiju autosjedalicu, pa i više. Jer zvjezdice i testovi su u pitanju!
S druge strane, ako se upitaju oni više ležerni ljudi, oni će opet odgovoriti kako je i neka no-name kineska sasvim OK, jer sve je to u pet deka!
Pravi odgovor je, naslućuje se, negdje u sredini. Kao što ne kupujemo ni automobil koji ima sve zvjezdice i svu moguću opremu, nego onaj za koji imamo para, ali da je u urednom voznom stanju, da se može registrovati, da će nam dugo i pouzdano trajati, isto tako se treba gledati i na autosjedalicu. Zavući ruku u džep i vidjeti koliko se ima para, a zatim pogledati sjedalice koje imaju na sebi oznake atesta, tj. da su dozvoljene Zakonom i pravilnicima. To je nešto, uslovno rečeno, kao Euro norme za vozila. Ne može se registrovati ili uvesti ili kupiti novo vozilo ako ima Euro normu ispod nekog nivoa. Tako je i s autosjdalicama! Ne bi se trebalo posezati za kupovinom bilo kakve autosjedalicu čija je Euro norma (svaki kontinent ima svoje, pa će se gledati svakako Euro norma) ispod trenutno važeće.
Gdje i kako ustanoviti da li je sjedalica važeća i da li je u okviru Euro norme (nekada ćemo se odlučiti da autom putujemo u inostranstvo i niko nam ne garantuje da nećemo naletiti na nekog namćora policajca ili carinika, zar ne?!), daje se u nastavku.
Na slici iznad piše UN-Regulation No.129, to je posljednja regulacija vezano za autosjedalice. Ako se naiđe na tu regulaciju, nema straha od zastarjelosti regualcije. Međutim, ovakva, narandžasta naljepnica može da bude i nešto drugačija kao na slijedećoj slici:
Zaokruženi broj, odnosno prve dvije cifre velikog broja govore također o kojoj regulaciji se radi. Tu se mogu naći brojevi poput 01, 02, 03, 04. One sjedalice na kojima ima naljepnica s brojevima koji počinju s 01 i 02 u mnogim zemljama Evrope čak i 03, ne smiju su koristiti u saobraćaju! To je, kao što smo iznad naveli, kao kada bi se vozilo neko vozilo čija Euro norma ne zadovoljava. Tj, dozvoljene su one koje počinju brojem 04 ili pak imaju naljepnicu nalik onoj iznad. Za sada nema nečega što počinje brojem 05, a da li će biti, ostaje da se vidi.
Testovi
Mnogo je proizvođača automobilskih sjedalica za djecu u svijetu, ali i mnogo njih ipak ne pravi sjedalice za ono za šta su namijenjene – da čuvaju svetost djetetova života i zdravlja! Da! Čudno zaista – ali para vrti đi burđija neće, kaže narodna poslovica.
Zbog toga postoje nezavisni ispitivački centri koji ispituju kvalitet, upotrebljivost i mnoge druge karakteristike autosjedalica. Dva najpoznatija centra za Evropu (ali ima ih i drugih) su svakako njemački ADAC i austrijski ÖAMTC. Oni periodično objavljuju tabele s rezultatima najnovijih sjedalica. U nastavku vam nudimo linkove do tabela najnovijih ispitivanja. Naravno, onaj ko se zanima, naći će načina da dođe do odgovarajućih tabela za autosjedalicu koja se sviđa i koja odgovara ne samo uzrastu djeteta nego i modelu automobila – da bi ispravno mogla montirati, a ne nalazi se na pomenutim listama.
Hits: 33