Kada je Džibril-i emin došao s prvom Objavom posljednjem Božijem poslaniku, neka su na njega i njegove Božiji mir i spas, zapovijedio mu je da čita! On, alejhiselam, nije rekao, a šta da čitam! Nego je rekao, ja ne znam da čitam. A to je veoma različito! Da Džibril-i emin nije pokazao “papire” s kojih treba da se čita, sigurno je da bi alejhiselam rekao, ali šta da čitam (iako nije znao čitati)?. Međutim, nakon što mu je pokazao “papire” naredio je i čitanje, a onda je uslijedilo ono, e kad ne znaš, onda ponavljaj za mnom.
(Postepeno) spuštanje Objave
Od tih prvih pet ajeta (stihova), sure El-Alek (Ugrušak) prošlo je neko izvjesno vrijeme dok nije Džibril-i emin došao ponovo s novim ajetima (iz druge sure). Objava je dolazila nekada bez povoda (kao u prvom slučaju), a nekada s povodom – zbog rješenja nekog od trenutno nastalih pitanja i problema.
Studiranje ili praksa
Gotovo da nema ni jednog pisanog teksta ili govora bilo gdje, a da se kod prevoda ovih prvih ajeta sure El-Alek, odnosno tačnije prve riječi, prvog ajeta, ne potencira kako se to misli na studiranje, izučavanje. A da li je to zaista tako? I ako jeste u kojoj mjeri?
Diploma ili svjedočanstvo o stečenom znanju je izgubilo na svojoj vrijednosti u cijelom svijetu. O tome je često govorio Sir Ken Robinson veoma jasno, argumentovano. Ali, ne treba biti previše mudar, pametan ili informisan da se to zaključi. Neko s diplomom fakulteta danas i neko s diplomom fakulteta iz 80-ih godina prošlog stoljeća se ne može porediti nikako. Nažalost!
Ono što se najviše uviđa kod obrazovnog sistema jeste da nedostaje tzv. aplikativno, primijenjeno znanje. Ali i praksa kao dio obrazovnog sistema. Kao što bi znao reći uvaženi dr Stjepan Marić, naše dijete da probudite u pola noći znalo bi sve o krugu i kružnici, ali da mu date metar i pošaljete ga da izmjeri obim točka na automobilu ne bi znalo.
Period studiranja (učenja) samo teorije
Nema znanja bez čitanja (Ili barem slušanja), ali nema ni vještine bez probavanja. Međutim, prije nego se latimo bilo kakvog alata, najprije se valja teoretski upoznati s alatom i s onim što se želi raditi. U tu svrhu, mogli bismo reći, Uzvišeni je alejhiselama podučavao kroz 30-ak veoma kratkih i sažetih Kur’anskih sura. To podučavanje (prije nego je naređeno javno pozivanje) trajalo je oko tri godine! Svakako, u tom periodu, nije bilo samo i jedino učenje i šutnja o tome što se uči, nego je postepeno, pričano samo i jedno s ljudima u koje se ima veliko, ogromno povjerenje, ali je zadržana žiža na “teoriji”.
U prvi pet godina, prema hronologiji Nöldeke-Schwally-a, objavljeno je čak 48 sura (od 114 koliko ih ima, tj. preko 40%, pri čemu valja naglasiti da je to svega 3-5% Kur’anskog teksta, jer su kasnije sure mnogo duže) i to:
96. El-Alek (Ugrušak)
74. El-Muddesir (Ogrnuti)
111. El-Mesed (Palmino vlakno – Leheb)
106. Kurejš (Kurejšije)
108. Kevser (Obilje)
104. Humezeh (Pretvarač)
107. Ma’un (Mala ljubaznost)
102. Et-Tekasur (Povećanje rivalstva)
105. El-Fil (Slon)
92. El-Lejl (Noć)
90. El-Beled (Grad)
94. Eš-Šerh (Olakšanje)
93. Ed-Duha (Jutarnje vrijeme oko zore)
97. El-Kadr (Moć, snaga)
86. Et-Tarik ([Zvijezda] Danica)
91. Eš-Šems (Sunce)
80. ‘Abese (On se namrštio)
68. El-Kalem (Pero [za pisanje])
87. El-E’la (Najvisočije)
95. Et-Tin (Smokva)
103. El-Asr (Vrijeme [u opadanju])
85. El-Burudž (Sazviježđa)
73. El-Muzzemil (Ograđeni)
101. El-Kari’ah (Nevolja)
99. El-Zilzaleh (Zemljotres)
82. El-Infitar (Cijepanje)
81. Et-Takvir ([Prekomjerno] Razaranje)
Te dalje, sure 53., 84., 100., 79., 77., 78., 88., 89., 75., 83., 69., 51., 52., 56., 70., 55., 112., 109., 113., 114. i prva kurkanska sura El-Fatiha (Otvaranje).
Periodi primjene naučenog (teoretskog)
Nakon što se usvoji dovoljna (veoma upitno i neodređeno!) količina znanja, neophodno je početi primjenu u praksi. Nije uopšte rijedak slučaj da ljudi provedu pola svoga života teoretizirajući i učeći. Čak šta više, sredina takve smatra kao veoma učene, znane, pouzdane! A oni, …, nikada u životu nisu ni pokušali da primijene ništa od onoga što su naučili. Neki zbog straha od neuspjeha, neki zbog toga što ponižavaju praksu, neki zbog toga što misle da još nisu dovoljno naučili pa odgađaju za kasnije i tako dalje.
Slijedeći primjer Objave, možemo (uopšteno) reći da primjena treba početi polahko odma, a nakon treće godine veoma aktivno.
Šta je bolje?
Ovo nas dovodi do dileme (u nekim ili mnogim slučajevima), šta je bolje ili preče? Teorija ili praksa? Da li je moguće imati praksu bez teorije i da li teorija vrijedi (išta) bez prakse, bez primjene?
Oni koji ne vole knjigu zasigurno je da će reći kako je praksa najvažnija. Čak šta više, veoma često se ismijavaju s ljudima koji imaju teoretsko znanje, kao što su nastavnici, učitelji, predavači, a čije je praktično znanje veoma oskudno.
A opet oni koji ne vole praksu i podcjenjuju je, gotovo u pravilu uvijek govore da je potrebno samo i jedino teoretsko znanje, jer biva u njemu je mudrost – ali ko će (ispravno) raditi, postavlja se pitanje.
Također, najgora skupina (ako bismo kvalifikovali od dobrih ka lošim) je ona koja naučeno (bilo teoretsko, bilo praktično) ne želi da usavršava. Takvih je najviše među nama. A kako ih/nas prepoznati? Ako se čuju pokliči kao: Dajem maksimum sebe!, radim prekovremeno, lomim se! Godinama ovako i onda mi dođe neki balavac (pretpostavlja se neko ko ima veće teoretsko znanje, a možda i praktično) da mi govori kako ono što ja radim godinama ne valja i da treba drugačije!
Ovim se upregne naš vlastiti ego kojim želimo dokazati i pokazati da naše znanje i iskustvo je preče od bilo čijeg drugog znanja i iskustva (makar bilo i naopako). Ova praksa je prisutna svuda! Ako se ukaže nekom nastavniku da može drugačije, sasuće nas veoma žustrim i pogrdnim riječima. Šta mu/joj se ima govoriti, kada oni rade s djecom već decenijama?! Valjda oni znaju! Ako se ukaže nekom ljekaru, inžinjeru, pravniku, bilo kome, uvijek će se sve dočekati na nož.
Ali najgore od svega je, kada to odbijanje dolazi od ljudi koji imaju moć donošenja odluka, kao što su razni menadžeri svih nivoa i naravno političari.
Biti predan nekom poslu 110%, ne znači da će polučiti prave rezultate, kao i da će dati doprinos kao što će dati sa 70% ili čak i manje, na drugačiji, bolji, ispravniji način. Nešto što se popularno na engleskom zove best practices.
Kako (ispravno) nositi znanje
Ako bismo se poslužili alegorijom, pa prvu objavu, odnosno obznanjivanje alejhiselamu njegovo poslanstvo putem Džbril-i emina, predstavili kao upis u školu, tada bismo mogli doći do zaključka da već poslije prvog predavanja bismo trebali imati šok!
Svaki polaznik škole bi morao biti prestravljen, isprepadan! Jer, ako se podsjetimo šta je Hatidžin amidžić Vereka ibn Neufel rekao alejhiselamu, onda to sve dobija drugačiju dimenziju.
“Eh, da sam bogdom mladić snažni te da budem u životu kada te narod tvoj bude proganjao!”, rekao je Vereka.
Na šta je alehiselam (kao i svaki student bezbeli) ostao začuđen, pa upitao:
“Zar će me narod moj progoniti?!”, a onda mu Vereka veli:
“Hoće! Nijednog, koji je kao ti s Objavom dolazio, nisu na miru ostavljali.”
Naravno, Objava se ne može porediti s bilo kojim znanjem koje se stiče u bilo kojoj školi, ali zasigurno je da učeni (samo-misleći, progresivni) ljudi uopšte nisu dobrodošli ni u jednoj sredini (izuzev ako se neki od njih mogu okoristiti u materijalnom smislu, ali i tu ne smiju biti samo-misleći).
Kako se uči
Ako bismo se vratili na početak, preskačući ovih nekoliko pasusa iznad i porazmislili o prvoj objavljenoj riječi, a koju bismo sada preveli kao: UČI!
Na to UČI, alejhiselam je odgovorio da on učiti ne zna!
No, nije to samo nedostatak alejhiselama, ili nekog prosječnog čovjeka iz tog perioda. Ni dan danas, nažalost, veliku žalost, niko nas ne uči kako učiti! Ako bismo slijedili ono što je Džibril-i emin kazao, onda bi najbolja metoda učenja (teoretskog znanja) bilo ponavljanje. Naglas! Razgovjetno! Sve dok se ne nauči ponoviti bez greške – od A do Ž!
Ali, da bi se pristupilo učenju bilo čega (iz teoretske, pa možda i praktične perspektive) neophodno je da osoba bude odgojena! Alejhiselam je imao predivan ahlak, kojeg njegova supruga, Hatidža spominje kada se vratio kući sav uplašen – nakon prve Objave:
- Pažnja rodbine
- Podrška i pomoć slabima
- Milosrđe
- Dočekivanje i ugošćavanje gostiju
- Istinoljubivost
0“Ne, tako mi Allaha, nemaš se čega bojati!”, reče mu Hatidža, “Allah te nikada neće poniziti i osramotiti, jer ti održavaš rodbinske veze, olakšavaš slabima, udjeljuješ siromasima, gostoljubiv si i pomažeš istinu u svim prilikama.”
Buharija, 3
Hits: 21
