Svi mi nalazimo ono što tražimo i vidimo kod drugih ono što imamo kod sebe. Tako, ako stalno viđamo prednosti kod drugih, vjerovatno ih i sami imamo, jer znamo da ih prepoznamo. Ako stalno vidimo mahane, onda ih i kod sebe imamo, jer kako drugačije da ih prepoznamo – osim ako ih se nismo kutarisali!

Ono što uviđamo u svim poljima istraživanja i objavljivanja autorskih radova u Bosni i Hecegovini jeste da preovladavaju razne knjige (da ne kažemo udžbenici ili pomagala ili šta već) u čijem naslovu stoji:

• Uvod (Uvod u matematiku, Uvod u fiziku, Uvod u kršćanstvo, Uvod u islam, Uvod u anatomiju, …)
• Osnove (Osnove programiranja, Osnove mehanike, Osnove leta, …)

Kada smo imali zadnji put priliku pročitati, ili barem vidjeti neko štivo koje je pisano na višem nivou, nešto što se na engleskom uglavnom zove kao Biblija, a što je sinonim za sveobuhvatno i da dolazi od naših, domaćih autora?

Zapuštenost

Kako se vrijeme mijenja, tako bi trebali i mi da se mijenjao. Ako ne lično neki pojedinci, a ono društvo kao cijela zajednica zaisgurno. Pomaka u tom pogledu bilo je mnogo u prošlosti, kako individualnih tako i kolektivnih. Neki periodi su bili uspješniji, neki mnogo manje uspješni.

Bosna i Hercegovina je u razvojnom i obrzovnom planu prije okupacije od strane Austro-Ugarske bila u veoma zapuštenom stanju. Kao da više nikoga nije bilo briga za tamo neku Bosnu. Historija nas uči da je u takvim okolnostima snažna velika nepravda začinjena korupcijom, nepotizmo, bahatošću, pa čak i (organizovanim) kriminalnim radnjama, koje uključuju sve pore društva, a posebno vladajuće i pravne.

Dogodio se svojevrsni bum, kako razvojni, tako i obrazovni s okupacijom od strane A-U. Međutim, kao i kod svakog buma, kratko traje. Možemo naći opravdanje u Prvom svjetskom ratu za kratko trajanje, ali možemo također vidjeti i da je s novom okupacijom (poslije Prvog svjetskog rata) Bosna i Hercegovina doživjela neki novi bum. Koji je opet bio kratka vijeka, jer je došao Drugi svjetki rat.

Treći bum, kako tehnološki tako i obrazovni dogodio se s Komunističkom Jugoslavijom. On je doista polučio svoje rezultate jer je imao tu sreću da ipak nije trajao 36 godina u slučaju prvog buma, ili svega 23 godine u slučaju drugog buma. Imao je priliku da se razvije i ostvari, pa da i poluči svoje rezultate. Međutim, koji od ovih bumova je bio najkvalitetniji trebalo bi da se neko bavi u svom magistarskom ili doktorskom radu, zašto da ne.

Odliv

Često puta u razgovoru s kolegama, poznanicima i prijateljima dotaknemo se teme odliva intelektualnog kadra s dolaskom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Neki toj temi prilaze s emotivne, a neki s racionalne strane. U svakom slučaju, valja nam prihvatiti da je ogroman procenat ljudi (nažalost nemamo pouzdane, valjane podatke, a koji također mogu biti tema nečijeg zavšnog rada) koji ne samo da su imali znanje, nego i veoma izražene vještine, napustilo Bosnu i Hercegovinu ili one njene snage koje su željele multinacionalnu, nezavisnu državu ravnopravnih građana svih nacija i narodnosti.

Agresija je svakako uništila tehnološka dostignuća tamo gdje god je za to imala priliku, a onaj imenovani kadar, koji očito je nedovoljno sposoban, uništio je ekonomiju, ali i još važnije obrazovnu strukturu pa čak i perspektivu Bosne i Hercegovine.

Osrednjost

Iz svega gore navedenog, nije teško zaključiti da su ustvari naš “vrhunski” obrazovni i “upravljački” kadar ljudi koji su do agresije bili osrednji. Vjerovatno bez agresije mnogi od njih ne bi dobacili dalje od starijeg referenta u nekom javnom preduzeću.

Ovo je činjenica koja jeste gruba, sirova i brutalna, ali valja je prihvatiti muški. Kada je prihvatimo i do kraja razumijemo, onda možemo iznaći načina, uz Božiju pomoć, kako da stvari popravimo i krenemo odlučno ka progresu u svakom smislu.

Naravno, to ne znači da u Bosni i Hercegovini nije ostalo ništa. Daleko od toga! Međutim, poremetila su se mjerila vrijednosti, kako u svijetu, to u BiH, pod vanrednim okolnostima još i dodatno.

Možemo vidjeti to i kroz pojavu privatnih obrazovnih ustanova. Nekima od njih cilj je da odškoluju najbolje moguće, dok je drugima cilj zarada i učiniće sve da priviku đake i studente kojima će dijeliti diplome i kapom i šakom, kako bi ostvarili veći profit.

Talasanje

Kada god u našem društvu neko pokuša napraviti neki iskorak. Ili čak ni to. Dovoljno je da počnu postavljati pitanja, a to je skoro pa heretizam jer smo naučeni da slušamo, sugeriše se ne talasanje. Sjedi! Šuti! Šta si se uzdig’o! Ti misliš mijenjat svijet?! Gledaj sebe! Ako misliš nešto mijenjati radi na sebi, tu se uvijek ima šta raditi! Mani se ti svijeta!

Djela i priča

Naravno, svako ko iole razmišlja o ovoj temi dolazi do svih ovih iznad zaključaka veoma lahko i veoma brzo. Međutim, kada se želi iznaći rješenje problema, tu većina odmahuje rukom uz povik: Ne može se tu napraviti ništa!

Veoma mali broj ljudi je onaj koji radi. Šuti i radi!

A još manji broj je onih koji rade i pričaju o tome šta i kako rade.

Uz sve ovo, pojavljuje se i jedna nova grupa, kako u svijetu, tako i u BiH, a to je ona koja mnogo priča i mnogo savjetuje, na sve moguće načine želi sebe predstaviti kao eksperta, gurua, trenera i tako dalje, a bez ikakvog pokrića. A mnogo priče je magija, čarolija, čini, sihr.

Znanje i vještine

Očito je da nam je Bosna prepuna školovanih ljudi. Više nego ikada prije u historiji. Ali je također i očito da to uopšte nije dovoljno za bilo kakvu pozitivnu promjenu i napredak cjelokupnog društva. Osim znanja, hitno nam trebaju vještine!

Znanje je ono što se dobija kada se recimo čita knjiga, ili kada se slušaju vijesti. Znanje se dobija i studiranjem na nekom univezitetu ili slušanjem starije članove porodice u nekim mudrostima ili davnim vremenima.

Vještine su sposobnosti da se nešto uradi (s znanjem ili bez njega). Kao što se vožnja bicikla ne može naučiti samo iz knjiga, slušajući predavanja ili čak gledajući videa sa svim detaljima o vožnji bicikla sve dok se ne oproba, tako se ne može naučiti niti plivati, niti voziti automobil, a o mnogim drugim kompleksnijim vještinama poput (samo)organizacionih, prezentacionih, ekonomskih, mašinskih, elektro-tehničkih, medicinskih i tako dalje, da se i ne govori.

Idemo dalje

lijepa je riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu.
كَلِمَةًۭ طَيِّبَةًۭ كَشَجَرَةٍۢ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌۭ وَفَرْعُهَا فِى ٱلسَّمَآءِ

Ibrahim:24

Komunistička Jugoslavija je imala jednu prelijepu ideju, čija realizacija nažalost nije bila najbolja, ali koja se od njih može, treba, pa čak i mora uzeti i prilagoditi je vremenu u kom živimo, a to su čitaonice. Svaka mahala imala je čitaonicu! To što su se one vremenom pretvorile u okupljalište ljudi sklonih alkoholu i igri šaha i tavle perspektiva je koju trebamo znati, biti je svjesni, kako se ista greška ponovila ne bi.

Znanje, čitanje je prvi uslov da se izdignemo iznad “uvoda” i “osnova”. Naravno, za čitanje nam  je potrebno izvrsno poznavanje stranih jezika (nažalost). Na našim jezicima, kako rekosmo u uvodu, nema previše materijala koji je dostojan da se iščitava, studira i nad njim promišlja, a koji je iznad “uvoda” i “osnova”. Stoga se nameće jedna druga potreba, a to je hitan pristup prevođenju velikih važnih djela, njihova digitalizacija (u audio formatu je sada popularno i biće zasigurno sve popularnije, jer se knjiga može “čitati” u automobilu, u gradskom prevozu, dok se vozi biciklo, pa i na mnogim radnim mjestima) i pristup širokim masama. A da bi knjiga došla do čitaoca, mora se imati platforma za izražavanje stavova, mišljenja i osjećanja o knjizi ili dijelovima knjige. To je transparentnost i konstruktivan dijalog koji nam također nedostaje.

Jedan od velikih koraka koji mora doći prije ili poslije jeste tzv dualno obrzovanje. Obrazovanje u kom svi privredni subjekti s određenim kriterijima moraju biti članovi mreže koja pruža postizanje vještina đacima počev s šestim ili sedmim razredom osnovnog obrazovanja. Tako djeca mogu steći kroz prakse od po dvije sedmice u nekoliko etapa sliku o vrstama vještina, i mogu se lakše odlučiti za srednješkolsko usmjerenje. U srednjoj školi usavršavanje vještina svakako treba da bude ne samo “mrtvo slovo na papiru”, i tamo nešto gdje se djeca igraju i dobiju papir na kraju da su pohađala praksu, nego doista sticanje neophodnih vještina za lakše, brže i bolje usmjerenje.

0

Hits: 22