Ima jedna priča koja kada god se spomene, meni suze na oči natjera. A nije priča o Ukašu koji se poslužio lukavstvom da dođe do resulullaha alejhiselatu veselam o kojoj smo slušali i čitali tako mnogo puta.
Radi se o jednom drugom ashabu, čovjeku koji je bio vema razborit, bistar, snažan, hraban, mudar. Čovjek koji je kupio svoju slobodu ubistvom. I to ubistvom ne bilo koga, nego vrhovnog vojnog generala Muslimanske vojske – hazreti Hamzu – Pustinjskog lava.
Nakon što se vidjelo da će se muslimani vratiti u Mekku, mnogi su iz nje pobjegli u strahu od odmazde (Haškog suda onog vremena ili još gore – ubistvo za ubistvo, oko za oko, zub za zub). Jedan od onih koji su pobjegli bio je i hazreti Vahši ibn Harb. On je i prije vidio da je islam spas, ali je više volio vlastitu slobodu, nego tuđe ideale, zbog toga se i odlučio na taj korak. Kao što se i mnogo nas odluči na mnoge korake u životu, a koji su veoma razumni i racionalni u datom trenutku.
To šta donosi budućnost niko od nas ne zna i teško je donositi odluke koje će uvijek imati pozitivne ishode u bližoj ili daljnjoj budućnosti.
Njega, hazreti Vahšija je alejhiselam pozvao u islam, pozvao sebi, tako što mu je napisao pismo u kom je između ostalog stajalo:
إِلَّا مَن تَابَ وَءَامَنَ وَعَمِلَ عَمَلًۭا صَـٰلِحًۭا فَأُو۟لَـٰٓئِكَ يُبَدِّلُ ٱللَّهُ سَيِّـَٔاتِهِمْ حَسَنَـٰتٍۢ ۗ وَكَانَ ٱللَّهُ غَفُورًۭا رَّحِيمًۭا
El-Furkan 70.
Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.
Svakako, Vahši, bistar kakav jeste, nije odmah povjerovao u te riječi, jer ipak je ubio nikog drugog do hazreti Hamzu, pa je alejhiselamu odgovorio: “O Božiji poslaniče (oslovio ga je kao Allahovog poslanika, napisao mu je Ja Resulullah), ja sam učinio djelo koje je gotovo ravno bogohulnosti – širku, mnogoboštvu. Pa hoće li Allah to meni oprostiti?” Zatim mu alejhiselam šalje novo pismo u kom između ostalog stoji:
إِنَّ ٱللَّهَ لَا يَغْفِرُ أَن يُشْرَكَ بِهِۦ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَٰلِكَ لِمَن يَشَآءُ وَمَن يُشْرِكْ بِٱللَّهِ فَقَدِ ٱفْتَرَىٰٓ إِثْمًا عَظِيمًا
En-Nisa 48
Allah, doista, neće oprostiti da se Njemu išta u obožavanju pridružuje, a oprostit će sve mimo toga, kome On hoće! A onaj ko drugog Allahu u obožavanju pridružuje, taj čini potvoru i grijeh veliki.
Nakon toga ponovo dolazi pismo od hazreti Vahšija u kojem on veli: “Znači da za mene ipak nema oprosta?!” A onda mu alejhiselam šalje novo pismo u kom između ostalog stoji:
قُلْ يَٰعِبَادِىَ ٱلَّذِينَ أَسْرَفُوا۟ عَلَىٰٓ أَنفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا۟ مِن رَّحْمَةِ ٱللَّهِ إِنَّ ٱللَّهَ يَغْفِرُ ٱلذُّنُوبَ جَمِيعًا إِنَّهُۥ هُوَ ٱلْغَفُورُ ٱلرَّحِيمُ
Ez-Zumer 53
Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah, sigurno, sve grijehe oprašta. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.”
A nakon te prepiske između njih dvojice hazreti Vahši dolazi kod alejhiselama dati mu prisegu. Kada se davanje prisege završilo, alejhiselam mu je šapnuo na uho: “O Vahši, kada budeš u društvu s drugima ispred mene, sjedi negdje u kraj, da me tvoja pojava ne bi podsjetila na prošlost pa da ne bi bio nepravedan prema tebi.” To je hazreti Vahšija mnogo pogodilo!
A onda, kasnije, kada se pojavio lažni poslanik Musejlema, hazreti Vahši je to čuo, pa je uzeo ono zahrđalo koplje kojim je ubio hazreti Hamzu i zakleo se da će ubiti Musejlemu. Našao ga je na bojnom polju i ubio onim istim kopljem i pao na koljena. Položaj tijela njegovog je bio takav kao da je govorio: “Ja Resulullah, evo je li sada dovoljno?! Možeš li sada da me pogledaš?! Jesam li se sada u potpunosti vratio Gospodaru?!“
8Hits: 122
