Roman Edhema Mulabdića, maglajlije s adresom u Sarajevu, Zeleno busenje, bio je obavezna školska lektira u periodu kada sam pohađao osnovnu školu, ali zbog ratnih dešavanja, očito je, da je tada nisam pročitao.
Omišljao sam se da li da dam osvrt na sami roman evo već nekoliko sedmica. Ipak ću podijeliti svoje mišljenje i stavove, a sve zbog toga da bismo jedni drugima pomogli da sve oko nas gledamo iz različitih perspektiva i da jedni drugima pomažemo u dobru.
Na prvu sam duboko razočaran romanom iz nekoliko perspektiva, ali kada sam na kraju shvatio ko je Edhem i u kojim okolnostima je roman pisao, neke stvari su mi bile mnogo jasnije.
Naime, roman je prvi put ugledao svjetlo dana 1898. godine, odnosno prije čak 113 godina! Okupacija Bosne od strane Austro-Ugarske, koja je preimenova u Bosna i Hercegovina dogodila se 1878. godine, odnosno prije 133 godine. tj., roman je nastajao u tom post-okupacionom periodu i ugledao svjetlo dana 20 godina kasnije. Ako bismo to stavili u perspektivu posljednje agresije, bilo bi kao da je roman izašao iz štampe 2015. godine.
Uzimajući u obzir ova dva veoma važna parametra, kao i to da je Edhem u vrijeme izlaska romana imao 32 godine, te da nije završio obrazovanje prema današnjem modelu kojeg mi poznajemo, nego u obliku nekih “akšam” škola i novoosnovane učiteljske škole od strane Austro-Ugarske, roman se, prema skromnom mišljenju, može smatrati veoma vrijednim umjetničkim, ali i kulturnim djelom.
S druge strane, veoma je vidno da je Edhem bio za ono vrijeme, ono što bismo u današnjem vremenu opisali kao FGR (Fina gradska raja), te je sebe smatrao, očito je, nekim višim, uzvišenijim bićem od svojih sunarodnika, te je u tom i takvom razmišljanju i stavu roman i nastao.
Ne treba posebno biti pametan pa uvidjeti na koji način Edhem opisuje događaje, na šta stavlja žižu i slično.
Sa historijske strane gledišta, roman vjerovatno ima jednu posebnu dimenziju, značaj i veličinu kada je opis događaja i “raspoloženja” “običnog” svijeta tokom raspada Osmanske imperije na našim prostorima te okupacija Bosne od strane neprijatelja Bosni, Bošnjacima (koje za gle čuda Edhem u svom romanu naziva Turcima!), muslimanima, islamu, kulturi i tradiciji.
O nekim drugim perspektivama, uobičajenim, možemo pročitati na mnogo različitih mjesta, tako da ovom prilikom ne želim navoditi te citate, jer bi bilo ponavljanje “već poznatog”.
0Hits: 76
