Ponosni neznalica

Ako istina ne podržava moj argument, važno je uvjeriti druge da je istina nevažna!

Jedan od ironičnih citata na univerzitetu koji izaziva pažnju studenata

Nažalost, mnogi od nas se ponašamo upravo ovako. Pričamo priče i pričice okolo, glumimo pamet, mudrost, progresivnost. Međutim, kada ostanemo bez argumenata za ono što zastupamo, tada se pozivamo da to nije toliko važno. Da se ne treba cjepidlačiti. Pokušavamo da se izvučemo kroz nevažnost pomenute teme. Prebaciti krivicu na drugog ili okrenuti na šalu. Da! To smo mi! Ljudi! I to mnogi od nas!

Među mladim ljudima, ali i nerijetko i među starijim, moguće je tako često čuti izraze poput:

– Ne vjerujem da se išta može naučiti na fakultetu
– Fakultet je bespotreban i glupost
– Džaba daješ pare na fakultet, bolje ti je sjedi i odgledaj jutub video kurseve i nađi posao

Jedno je nepovjerenje u određene obrazovne institucije zbog korupcije, nepotizma ili nečeg trećeg što utiče na kredibilnost zvanja, odnosno stečene diplome, a sasvim nešto drugo je znati šta i kako učiti i naučiti. Čak i na „najgorem” univerzitetu kojeg čovjek može zamisliti ako se želi imati prosjek 10.0 potrebno je itekako zagrijati stolicu!

Posjednici diploma (ni)su svi isti.

Na tržištu rada isti su i oni s prosjekom 6.0, kao i oni s prosjekom 10.0! Zvanično, nema nikakve razlike među njima u stečenom znanju – imaju istu diplomu i isto zvanje, zar ne?!. Znanje dva svršenika s prosjekom 10.0 nije isto! – Jedan je „štreber” koji je učio samo zato i toliko da položi ispit, a drugi je „mozak” koji je spremao da nauči. Pa kako onda da budu isti onaj sa prosjekom 6.0 i onaj sa prosjekom 10.0?

Dolazimo do zaključka da je ocjena veoma relativna i da nije mjerilo znanja. Postavlja se pitanje da li je ikada i bila?! I zašto se nikada ništa nije promijenilo pa da postane mjerilo znanja?!
Ako je sve tako, zašto se onda nikada nije promijenio mehanizam imenovanja, zvanja? Kako to da neko ko ima prosjek 6.0 i prosjek 10.0 može biti u istom rangu? Kako to da svako od njih može biti diplomirani pravnik, diplomirani ekonomista, diplomirani inžinjer, ljekar, farmaceut, nastavnik, …?!

Neki od nas su bili nemalo iznenađeni kada su saznali da ustvari ogromna većina studenata, svršenika raznih fakulteta i inih ima upravo stavove kojima je važno „pokupiti” diplomu i zvanje, a znanje nije čak ni sekundarna stvar, ona na drugom mjestu. Nego, na nekom veoma, veoma dalekom, neimenovanom. Neki će pomisliti da se ovo iznenađene odnosi na Bosnu i Hercegovinu samo – o kako pogrešna pretpostavka!

Zato, upravo takvi ljudi, a mnogo ih je oko nas u svim sferama, se ponose svojim neznanjem! Da ponose se! Oni su oholi u svom neznanju!

Ono što dodatno zabrinjava vjernike jeste da je takva pojava sve češća upravo među vjernicima! Ako se uz to isprepleću politička ili menadžerska pozicija s takvim stavovima, posljedice po društvo su katastrofalne, kako kratkoročno, a ono još gore dugoročno.

Vjernici se vode parolom: „To je moje uvjerenje/ubjeđenje i vrlo je istinito!”, a historija nas uči da su upravo periodi u kojima su se zauzimali takvi stavovi bili jedni od najkrvavijih, najbrutalnijih i najtamnijih.

Besramno laganje i neznanje djeluje iznenađujuće dobro kao taktika rasprave. Teško je raspravljati s nekim ko ne samo da signalizira da ga nije briga šta je istina već je i iskreno ponosan na to koliko zapravo ne zna. Takva osoba nije podložna obrazovanju. Jednom kad se napusti pretvaranje da se na ovaj ili onaj način stvarno brine o tome šta je ispravno, a šta nije u redu, svaki put diskursa se zatvara.

Beyond the war on science: Why the right embraces ignorance as a virtue

Biti ponosnim na ono malo što se naučilo (koliko god da je mnogo u odnosu na cjelokupno znanje je manje od kapi u moru) ili na ono što se misli da se zna, postaje se zatvoreno za nove ideje i/ili informacije. Možda su upravo najmudriji oni ljudi koji jednostavno priznaju (ili misle) da ne znaju (gotovo) ništa u poređenju s cjelokupnim znanjem! Prema znanju i novim informacijama čovjek bi uvijek trebao ostati ponizan i otvoren.

Učiti, ili naučiti sve što drugi pišu je (gotovo) ništa! To nikoga ne čini posebnim! Svako može biti dobro načitan, dobro naputovan ili mnogo obrazovan. Izumiti nešto (iz uma izbaciti), otkriti (umnim djelovanjem i vještinama pokazati), da bi se drugi okoristili može se smatrati postignućem i vrijednošću s kojom se može biti ponosno. Samo budala misli da zna sve!

Ako smo ponosni na broj pročitanih knjiga, bacimo pogled na lokalnu knjižaru ili čak biblioteku. Ako imalo imamo empatije, osjećaja, razumijevanja i istinski otvorenog uma, bićemo posramljeni!

1

Hits: 18