Riječ vrijeme (engleski: time, njemački: Zeit, turski: zaman) prema statistikama institucija za upotrebu riječi vele da je riječ koja se najviše upotrebljava u svim vremenima. A vrijeme je ipak još uvijek (i vjerovatno zauvijek) misterija.

Vrijeme postoji

Oni koji se bave raspravama o vremenu stavljaju jednu od osnovnih ili prvih karakteristika vremena da vrijeme postoji. Svakako, svi oni iznose svoje vlastite stavove (filozofske svakako) da bi to i potkrijepili. No, da li vrijeme postoji oduvijek i postojaće zauvijek? Ili vrijeme postoji samo zato što postoji prostor?

Ovo nas vodi do potpitanja. Da li je vrijeme osnova (fizičari bi rekli osnovna jedinica) za sve?!

Prošlost i budućnost

Čak i svi oni koji raspravljaju o tome šta je vrijeme, ovo ne znaju definisati, pa nećemo pokušavati ni mi. Kako god, prošlost je nešto što je fiksirano, kažu oni. Tako bilo i tačka! Promijeniti se ne može niti jedan jedini atom i manje od toga u prošlosti. Smatramo da je ovo sada ili “sada” stvarnost, a da je budućnost nešto što je ne samo nepoznato, nego nešto što uopšte ne postoji!

Kazaljke sata i vlastiti osjećaj

Prije nego je Ajnštajn (Einstein) došao sa svojom “ludom” idejom o relativizaciji vremena (i prostora), na vrijeme se gledalo kao na konstantu, nepromjenjivu veličinu na koju ne utiče apsolutno ništa. S Ajnštajnom, odjednom se moglo pokazati (Doduše u teoriji – mada se mnogi hoće slomiti dokazujući to i u laboratorijama. U svakom slučaju, ako neko kaže bilo šta suprotno ovoj teoriji biće proglašen u najmanju ruku šarlatanom) kako vrijeme može da protiče brže i sporije. Ali ne zbog subjektivnog, vlastitog osjećaja, nego zbog toga kojom brzinom se putuje, te da li se nalazimo u blizini nekog jakog gravitacionog polja poput crne rupe (koja je također matematički model!). Primjer za to je veoma jednostavan (ali gotovo nemoguće dokaziv, ipak). Svi satovi na svijetu, ako su precizni, švicarski, pokazuju isto vrijeme. U nanosekundu. Nema odstupanja nimalo. I ma šta mi radili s tim satovima, i ma gdje ih odnijeli, oni će uvijek biti sinhronizovani. Pokazivaće isto vrijeme. Međutim, prema Ajnštajnovoj teoriji relativiteta, to nije tako ako bismo imali neku vozilicu koja bi mogla da se kreće brzinama jednakim ili približnim brzini svjetlosti. Ili pak, ne treba ni to. Ako se nalazimo u blizini jakog gravitacionog polja, kazaljke neće pokazivati isto kao sve one koje se ne kreću svim tim velikim brzinama ili pak ne nalaze se u blizni snažnih gravitacionih polja (mada, mi još uvijek, odnosno nauka, nema POJMA šta je gravitacija!).

Sjećanja i misli

Ne možemo govoriti o vremenu i proticanju (!) vremena ako ne spomenemo sjećanja. Ali, ako pažljivije pogledamo, misli o budućnosti nisu ništa manje stvarne od onoga što pokušavamo da se sjetimo i šta prizivamo u našim mislima te to uobličavamo u neke slike. Postavlja se pitanje šta je od toga stvarno-stvarnije? Ili možda možemo postaviti pitanje i drugačije: Šta je od toga lažno? A šta više lažno? I kako to dokazati ili opovrgnuti?

Beskrajno mali fragment vremena

Teško je razmišljati ili razgovarati izvan fizike (i određenih grana filozofije) o beskrajno malim veličinama. No, pokušajmo zamisliti jednu sekundu. To je neko poprilično dugo vrijeme, jer možemo da napravimo jako mnogo treptaja oka u samo jednoj jedinoj sekundi. A sada zamislimo “jedinicu vremena” treptaj oka.

Sve ovo što smo sada radili, čitali ovaj tekst, i možda pokušavali treptati očima već je prošlost! Mi živimo u prošlosti! Jer, naš mozak da signal npr. kapku na oku da trepne. Od tada prođe neko vrijeme (u milisekundama, nanosekundama ili još manje) i tek onda naš kapak se zatvori i otvori. Pa, postoji li onda ono što nazvasmo maločas “sada”?

Prostor i kretanje

Čovječiji um nije u mogućnosti zamisliti nikakav prostor u kom nema (protoka) vremena. Niti vrijeme, a da ono nije u nekom prostoru. Nama je sve to povezano neraskidivim vezama. Otuda i svako drugo razmišljanje izvan toga je suvišno. Umjetnici (pisane riječi) ili pak filozovi mogu da daju (opet kroz pisane riječi) različite perspektive i nagađanja. No, to (nikada) neće biti istina. I ne može. Zato što čovjek nije u stanju da iziđe iz zarobljene, neraskidive veze vrijeme-prostor. Ako bismo nekada (ili naši potomci) bili u stanju za takvo nešto, onda bismo vjerovatno razumjeli ne samo vrijeme, kao misteriju nad misterijama, nego i prostor, koji sada mjerimo metrima (izuzev kada pričamo o teoriji relativnosti).

Početak i kraj vremena

Vjerovatno je ovo ustvari i najosjetljivije pitanje svih pitanja kada se govori o (protoku) vremena. Oko ovog pitanja pale su mnoge glave u ljudskoj historiji. Veoma često zbog religijskih neslaganja, ali ne tako rijetko i zbog političkih, filozofskih, društvenih. U savremenom svijetu, ne lete glave s ramena u doslovnom smislu, ali uvijek ima drugih načina da se ljudi kazne i većom i strašnijom kaznom nego što je smrt. Ne zaboravimo zlostavljanje je gore od ubijanja!

Ako je vrijeme neraskidivo od prostora i ako smo pobornici Velikog praska, onda to znači da vrijeme ima svoj početak, baš kao i prostor. Ali također i da će imati svoj kraj, baš kao i prostor.

Bezvremenski bezdimenzionalni prostor

Kao što filozofi hoće reći, ako postoji bitak, onda mora postojati nebitak. Ako postoji materija, onda mora postojati i antimaterija. Ako postoji dobro, postoji i zlo. I tako dalje. Slijedeći tu (ispravnu ili ne) logiku, dolazimo do veoma jednostavno zaključka. Ako postoji vremenski (ograničen) prostor, onda jednostavno mora postojati i onaj koji nije vremenski ograničen. Ili pak postoji vrijeme koje nije u prostoru.

Za religijske ljude to je u jednu ruku u potpunosti prihvatljivo i razumljivo, obzirom da ih (monoteističke) religije tako uče. Postoji Uzvišeni, Savršeni, Jedan, Jedini Bog koji je oduvijek i zauvijek. Nije ograničen prostorom i vremenom. Njega ne ograničava jučer, sada, sutra. On je Apsolutni. Sve ono što On radi ili govori ne protiče u vremenu, niti je ograničeno prostorom.

Džennet (Raj) i Džehennem (Pakao)

Ako su Džennet i Džehennem mjesta boravka za vječnost, da li to onda znači da ona potiču iz bezvremenskog bezdimenzionalnog prostora? Da li Džennet i Džehennem imaju svoj početak? Ako imaju, onda po logici stvari moraju imati i kraj. A ako nemaju, onda su oduvijek. Mada, u matematičkom obliku (pa i religijskom) sasvim je moguće da nešto nije postojalo, bude stvoreno, a zatim opstoji u vječnosti. Ovo se u naučnim krugovima fizačara zove: Strelica vremena. No, da bi opstojalo u vječnosti, postavlja se ponovo pitanje, je li ta vječnost vremenska ili bezvremenska? Je li to što je (upravo) stvoreno prostorno, dimenzionalno ili bezdimenzionalno? Ako je tek stvoreno, to znači da ne postoji bezvremenski bezdimenzionalni prostor, obzirom da se može imati trenutak stvaranja nečega novoga!

Rasprave o stvorenom i Stvoritelju

Za kreacioniste, one koji vjeruju da je Uzvišeni Bog sve stvorio, pitanje života i smrti se čini kao neko potpuno, konačno riješeno pitanje. Također pitanje vremena, prostora, bezvremenskog bezdimenzionalnog prostora također. No, samo se čini! Gotovo da nema te religijske zajednice koja se oko toga nije mlatila i to na najkrvavije načine u poznatoj i nepoznatoj historiji.

Nekako se čini, da su svi oni (od)uvijek zaboravljali prvo razumjeti šta je to vrijeme ili prostor-vrijeme. A zatim pokušati barem donekle razumjeti, koliko to čovječiji um može, bezvremenski bezdimenzionalni prostor. Ako se ovo uspije razumjeti u datom vremenu i okolnostima na koliko toliko razuman, racionalan način, onda se može pristupiti drugim raspravama. Međutim, bez razumijevanja ovoga ili barem svjesnosti da ovako nešto može biti ili da se trebaju praviti paralele na ovakav način, suvišno je (pre)skakati na teme koje su apsolutno nedokazive. I to nedokazive s razumijevanjem ili nerazumijevanjem vremena, prostora i bezvremenskog bezdimenzionalnog prostora. Kao što su teme, kako Svevišnji govori, ili kako stvara. Kako je moguće o tim temama misliti, filozofirati, raspravljati, a ne uzimati u obzir temu prostor-vrijeme i onu suprotnu bezdimenzionalni bezvremenski prostor?

Istina o vremenu

Sve iznad navedeno, pa čak i ono gdje je spomenuto da je nešto tačno, istina, laž, glupost, suvišnost i slično, samo su i jedino percepcije u trenutnom vremenu i okruženju, kroz prizmu shvatanja i razumijevanja onoga do čega čovječiji um može da dođe. Šta je istina?! Pa to niko osim Tvorca Istine ne zna! Mi o tome možemo i trebamo raspravljati (na najljepši mogući način – iako to prečesto puta mogu biti provokacije i izazovi, ali nikada na ličnom nivou), naravno! Raspravama, razgovorima, dijalozima možemo biti u stanju bolje shvatiti jedni druge, naše okruženje, našu prošlost, sadašnjost i možda nadolazeću budućnost.

Od razmišljanja ne treba se ili čak ne smije odustajati. No, valja biti oprezan kod donošenja zaključaka, a posebno utjerivanja u laž ili čak protjerivanja neistomišljenika. Historija nas uči (pa čak i ona naša bliža ili naša “sadašnjost”) da su “tvorci” ideja prečesto bili u nekim svilama i kadifama skriveni u utvrdama, a da su se njihovi sljedbenici u ime tih ideja krvili. Ne budimo slijepi sljedbenici! I ako smo sljedbenici, neka to bude po vlastitom izboru, svjesno, savjesno, s razumijevanjem i shvatanjem.

Dodatak za znatiželjne

Prije nekog vremena došla je do mene vijest da ima ljudi koji razmišljaju o riječima Uzvišenog:

svakog časa On se zanima nečim
Kur’an, Sura Milostivi, 29 ajet.

na način veoma sličan onome što smo iznijeli iznad o vremenu u sekciji: Beskrajno mali fragment vremena.

Obzirom da je prošlost prošla, konačna, fiksna i nemoguće je promijeniti, a budućnost “ne postoji”, onda ostaje samo i jedino beskrajno mali fragment vremena u kom se sve odvija. Sve prije beskrajno malog fragmenta vremena sadašnjosti je prošlo i zauvijek “nestalo”, uništeno, a ono što dolazi nakon beskrajno malog fragmenta vremena “sadašnjosti” tek treba da bude stvoreno, naravno iz ništa, stvara jednu novu perspektivu na prostor-vrijeme o kom govorismo, kao i na Svemoćnost Svemoćnog.