Zemlje koje su imali i još uvijek imaju određene stepene diktature i jednoumlja imaju veoma slabo razvijen stepen kritičkog razmišljanja i promišljanja. U takvim okruženjima i društvenim uređenjima gotovo da je u potpunosti zabranjeno i smatrano grijehom biti skeptičan. Biti onaj koji propituje, imati kritičko razmišljanje spram bilo kog pitanja. Bilo ono društveno, religijsko, kulturološko ili pak naučno.

Cijeli narodi u takvim sredinama su naučeni da slušaju, da budu vrhunski (poslušni) radnici. Gotovo da im je u potpunosti zabranjeno slobodno djelovanje. Valjda je to i jedan od razloga zašto se neki od njih pokažu kao veoma uspješni kada se dočepaju nekih slobodnijih društava.

Tebe ovdje niko nije zaposlio da ti kaže šta i kako da radiš! Tebe je firma zaposlila da joj kažeš, kako stvari treba da se rade!

Savjet mog dobrog kolege kada sam tek došao u firmu.

U zemljama bivše Jugoslavije itekako primjećujemo ovaj koncept. Nije uopšte rijedak slučaj da neko bude ismijavan, protjerivan, ili isključivan iz društvene zajednice na veoma raznolike načine ako se usudi čak i postaviti pitanje koje uopšte nije popularno. Svakako zbog ratova 90-ih nakon raspada Jugoslavije mnoga pitanja su i dan danas zabranjena. Poput toga ko je, kako, gdje i zašto počinio zločine? Ili pak nedodirljivost političkih elita, vjerskih službenika. A o raznim stranim organizacijama i bjelosvjetskim hoštaplerima, tek ćemo nešto malko reći u nastavku.

Ugljen-di/monoksid

Ugljen-monoksid ili karbon-monoksid (CO) su plinovi/gasovi koji su veoma otrovni za insana ako se u zraku (otvoreni ili zatvoreni prostor) nalaze u određenim količinama. U savremeno doba najčešće je posljedica izgaranja ugljenih, odnosno karbonskih goriva. To svakako ne mora nužno biti ćumur, ugalj, odakle je hemijski element C u našem jeziku dobio ime, nego i razna ulja, naftni derivati (svi), drvo, prirodni (zemni) gasovi, eksplozivi, koks i tako dalje. Razlika je svakako među njima drastična, ne samo zbog sastava ugljika u njima samima, nego još više zbog hemijske reakcije koja se odvija tokom sagorijevanja.

Primjera radi, tokom sagorijevanja benzina (naftnog derivata), jedan od produkata sagorijevanja je i VODA (H₂O) u obliku vodene pare. Često puta kada ljudi vide kako kapa voda iz auspuha automobila hoće reći kako u gorivu ima vode ne shvatajući da su goriva uglavnom hemijski spojevi karbona (ugljika) i hidrogena (vodonika), odnosno HC, i da prilikom hemijske reakcije tokom sagorijevanja nastaje između ostalog i vodena para, odnosno voda.

Ugljen-dioksid (CO₂) je tzv. industrijski plin koji se koristi kako prilikom zavarivanja metala, tako i u prehrani. Njegova prevelika koncetracija može da bude smrtonosna. No, iako je veoma sličan ugljen-monoksidu ipak nije tema današnjeg članka.

Ekologija

Zato što mediji o tome trube danima i prave od takvih stvari razne senzacije, u interesu mnogih, a kobajagi zarad dobrobiti čovječanstva, svi smo upoznati kako je prethodni predsjednik SAD-a Donal Tramp (Trump) potpisao neki papir kojim se odbacuje težnja ka smanjenju trovanja atmosfere na prvom mjestu ugljen-monoksidom. A sve naravno zbog raznih lobija od strane proizvođača električne energije koja se mahom dobija sagorijevanjem ćumura.

Čovječanstvo je u potrebi za električnom eneregijom u veoma eksponencijalnom usponu. Više se ne radi o tome da se potreba povećava iz decenije u deceniju ili godine u godinu, nego gotovo na dnevnom nivou. Svaki novi prodani, odnosno kupljeni električni uređaj (a posebno oni veliki, kao električni automobili i kamioni npr.) povećavaju potrebu za električnom energijom.

Na jednoj strani je ogromna potreba za proizvodnjom električne energije, a na drugoj borba za očuvanje okoliša. Između se nalaze interesne grupe i naravno lobiji koji lobiraju tamo i amo. Ima tu onih koje nije toliko briga jesu li ovi ili oni, oni će uvijek itekako dobro profitirati, a o njima se gotovo nikada ne govori u medijima i na (svjetskim) konferencijama. To su oni koji “transportuju” električnu struju od izvora (termo-, hidro-, solarne-, vjetro-, … eletrane) do krajnjeg potrošača.

Ćumurana, termoelektrana

Sagorijevanjem ćumura zagrijava se voda, koja se pretvara u vodenu paru, a onda ta vodena para pod ogromnim pritiskom (jer svi znamo da se voda širi isparavanjem – ili bi barem trebali da znamo) pokreće tzv. parne turbine. Skoro isto, kao one stare vodenice na potocima širom Bosne, samo što se ovdje umjesto vode radi o vodenoj pari, a sve zbog veće potencijalne energije koju ima. Ta potencijalna energija vodene pare preko lopatica parnih turbina i generatora električne energije pretvara se u električnu struju.

Za ove elektrane kažu da su najgore za okoliš. Možda, gledajući onako na prvu i jesu, a možda i na drugu. Važno je znati koliko se vrši zagađenje okoliša prema kilovatsatu (kWh) električne struje u holističkom posmatranju!

Nuklerka

Nuklearna elektrana je zabranjena u mnogim zemljama, kao što je Njemačka u kojoj su vođene duge i teške borbe protiv nuklearnih elektrana. To zato, jer su nusprodukti koji se javljaju pri opet zagrijavanju vode opasni po okoliš, ali i zdravlje čovjeka. Otuda i onaj spor između BiH i Hrvatske oko odlaganja nuklearnog otpada. Iako itekako veliki proizvođač, možda i ekonomski najprihvatljiviji od svih, nuklearne elektrane imaju nažalost taj produk nuklearnog otpada čiji uticaj je katastrofalan.

Vodenice, hidroelektrane

Mnogi zagovornici tzv. ekološki prihvatljivih izvora električne energije hoće reći kako su hidroelektrane elekološki prihvatljive, jer nema ispuštanja zagađujućih gasova u atmosferu obzirom da nema nikakvog sagorijevanja. Međutim, hidroelektrane mijenjaju reljefnu strukturu u potpunosti, ali i klimu, o prirodnim tokovima rijeka da se i ne govori. Povećanje vlage, uništenje postojeće flore i faune i prisilno naseljavanje novim bićima itekako mijenja sve, a što dugoročno šteti ne samo čovjeku, nego svim živim organizmima, za veoma malo dobiti, računato u kWh.

Vjetrenjače, vjetroelektrane

Svakako, mnogi će onda reći, ako ne valjaju ove iznad, možemo iskoristiti vjetroelektrane. One barem nikom ne smetaju, a proizvode električnu struju. Nažalost, ali nije tako, i moraćemo vas razočarati. Vjetrenjače imaju nekoliko veoma negativnih strana.

Jedna je ta da je “rok trajanja” vjetrenjače oko 30 godina i da nakon tog perioda nikome se ne isplati vjetrenjaču razmontirati, a još manje održavati. Otuda već u svijetu postoje “groblja” vjetroelektrana!

Druga je mnogo važnija od prve! A to je promjena klime kroz uticaj na promjenu strujanja vjetra. Time se uništavaju mnoge ptice selice, ali i mnogi insekti koji lete hiljadama kilometara u periodima migracija. Zatim “oduzimanje” vjetro-potencijala Planeti zemlji zbog čega je moguće da se dogode (ili se možda već događaju!) ogromne klimatske promjene. Čak je bilo i jedno istraživanje u obliku matematičkog modela (koje kao takvo naravno ne mora značiti i da je tačno, ali može nam dati smjernice o čemu trebamo razmišljati) koje je pokazalo da bi “dovoljan” broj vjetroelektrana mogao da zaustavi rotaciju Zemlje!

Solarni paneli

Pa dobro, ima li onda nešto da valja?! Ako ne valja sve ovo iznad, mogu li nas spasiti barem solarni paneli?

Pa kao i kod svih iznad nabrojanih izvora ili proizvođača električne energije valja vidjeti šta se sve na Planeti treba uništiti ili u najmanju ruku promijeniti. Ako je primjera radi za neke posebne solarne panele potrebno koristiti rijetke rude kojima će se uništiti šume ili prašume, za koje će se potrošiti ogromne količine fosilnih goriva i promijeniti kompletan reljef (uglavnom afričkih i nekih azijskih) zemalja, postavlja se pitanje je li to doista opravdano? Da li je to doista bolje od sagorijevanja ćumura?

Također postoji i nešto što se zove zagrijavanje Planete bez kog Planeta ne bi bila to što jeste. Ako mi svu tu energiju zagrijavanja, i naravno energiju svjetla “ukrademo” da bismo je preveli u električnu, šta ćemo dugoročno napraviti Plavoj planeti?

Dekarbonizacija

Sve ovo iznad je mali uvod u temu o uslovima koje postavljaju određena uticajna tijela (iz privrede i naravno politike) kada su u pitanju ispušni plinovi. I ne samo oni iz automobila, nego itekako i oni iz elektrana ili pak željezara ili koksara (Zeničani i Lukavčani će itekako znati o čemu pričamo).

Bosna i Hercegovina, kao i zemlje regiona potpisnice su nekog papira koji ih obavezuje na smanjenje zagađenja okoliša prilikom proizvodnje električne energije!

Uprkos tome, predstavnici iz vlasti, ali i lobija iz privrede, ne mare za to negu dižu kredit od Kine za koji kažu da će biti preko MILIJARDU nečega, maraka, eura, čega li već kako bi izgradili novi ili nove blokove u TE Kakanj i TE Tuzla.

Tu se naravno odmah digne nevladin sektor koji kaže kako je to ekološka katastrofa i kako od toga treba pod hitno odustati, te preći na solarne i vjetroelektrane jer je to ekološki prihvatljivo.

Ovi iz vlade se brane kako su im dolazili neki stranci za izrađenim studijama u kojima se veli kako su ćumurane prihvatljive za narednih 30-50 godina koliko je rok za prilagođavanje BiH tom nekom novom režimu (na onom potpisanom papiru). Ili ti, da se može uloviti šta u mutnom, u sivoj zoni. Zaboravljajući da ovi veliki (koji takve stvari uslovljavaju) mogu sutra ili još danas reći kako neće kupovati struju proizvedenu na taj način, bez obzira na prilagođavanje novim normama koje zahtijevaju smanjenje CO u ispušnim gasovima. I šta onda?! Digao se kredit koji valja vraćati. Ili još gore, izgradili se novi blokovi koje ovi uticajni, veliki naređuju da se ugase!

Niti jedni, a niti drugi, čini se, ne žele da razmišljaju i promišljaju kritički i ono najvažnije holistički. Da sve posmatraju kao jedan itekako povezan sistem. I jedni i drugi vjeruju nekim strancima kojima se plate ogromni milioni da dođu u BiH i naprave studije te isporuče dokument u kom se nešto kaže, bez da uključe vlastite moždane vijuge i postave neka potpuno jednostavna, prosta pitanja. Izgleda da je postavljati pitanja, da ne kažemo dovoditi u pitanje takve studije haman ravno potezima Đordana Bruna (Giordano Bruno) kojeg spališe živa na lomači!

Bosna i Hercegovina po konfiguraciji terena je vema nezgodna zemlja za izgradnju i održavanje bilo čega, a što se neće uložiti ogromne pare i ljudska snaga. Da bi se proizvela mreža solarnih panela neophodno je imati takvu mrežu, koju trenutno naš Elektroprenos, ne može ponuditi. Ako bi se pak Elektroprenos i odvažio na takav korak, to bi značilo, po slobodnoj procjeni i nagađanju povećanje struje za kranjeg potrošača za najmanje 300%. Jer valja povezati sve solarne panele u jednu mrežu, kontrolisati ekstreme (najviše i najniže vrijednosti) kako proizvodnje tako i potrošnje električne energije te to pokušati izravnavati (balansirati) iz drugih izvora (bilo kupovinom od komšija i susjeda, bilo iz termoelektrana).

Kako rekosmo BiH je veoma nepovoljna za izgradnju solarnih farmi, a protiv čega smo ustvari u potpunosti! Zašto praviti solarne farme uništavajući floru i faunu, kada se mogu iskoristiti već “oštećene” površine na Planeti, kao što su krovovi ne samo privatnih kuća, nego i svih dvorana, kako kulturno-sportskih tako i privrednih?!

Vjetropotencijal BiH je doista golem (prema studiji koju je radila Austrijska vlada), posebno na Dinaridima, ali postavlja se pitanje šta s vjetrenjačama jednom kada im prođe rok? Hoćemo li onda i mi imati groblje vjetrenjača u BiH?

A je li iko postavio pitanje možda, postoji li način da se izume neki novi filteri na termoelektranama, kako bi štetne materije tokom sagorijevanja ćumura ipak ne odlazile u atmosferu? Imamo li uopšte sposobnosti da razmišljamo izvan zacrtanih okvira nekih trećerazrednih službenika i tzv. diplomata koji nam svako malo dolaze soliti pamet, a mi samo klimamo glavama – jer smo naučili da klimamo glavama? Gdje su svi ti silni zlatni učenici, zlatni studenti? Gdje su svi ti profesori po silnim fakultetima (napominjemo da u BiH imaju 72 visokoškolske ustanove)? Gdje se nalazi sva ta pamet? Smiju li se ovakva pitanja uopšte postavljati?

8

Hits: 122