Nema mišića bez snage,
prijateljstva bez povjerenja,
mišljenja bez posljedica,
promjene bez estetike,
starosti bez vrijednosti,
života bez napora,
vode bez žeđi,
hrane bez prehrane,
ljubavi bez žrtve,
snage bez pravednosti,
činjenice bez strogosti,
statistike bez logike,
matematike bez dokaza,
podučavanja bez iskustva,
uljudnosti bez topline,
vrijednosti bez utjelovljenja,
stepenovanja bez erudicije,
militarizama bez snage,
napretka bez civilizacije,
prijateljstva bez ulaganja,
vrline bez rizika,
vjerovatnoće bez ergodičnosti,
bogatstva bez izloženosti,
komplikacije bez dubine,
fluentnosti bez sadržaja,
odluke bez asimetrije,
nauke bez skepticizma,
religije bez tolerancije,
i, najviše od svega:
ništa bez kože u igri.
Ovako je Nasim (Nassim Nicholas Taleb) završio svoju knjigu naziva Koža u igri (Skin in the game), a koji mi je dugo vremena prestavljao teret razumijevanja. Kakva koža i kakva igra? No, on se upravo i igrao riječima ovdje.
Viđamo gotovo svakodnevno kako ljudi citiraju upravo ovu knjigu i izvlače neke zaključke, a posebno oni koji sebe smatraju nekakvim influenserima (onima koji imaju uticaj u društvu), no onako skromno govoreći mnogi od njih itekako griješe u svojim zaključcima.
Smatramo da ovu knjigu ne bi uopšte trebalo uzimati u ruke dok se ne pročita Nasimova jedna druga knjiga o kojoj smo već nešto prije govorili u članku Reci: ako Bog da! Ova knjiga praktično objašnjava mnoge stvari koje su nedorečene ili pak nejasne iz knjige Crni labud (The Black Swan). Skupa čine jednu fantastičnu cjelinu, razumljivu, i daju novi pogled na svijet oko nas. Daju jedne nove naočare kroz koje lakše, brže i jednostavnije možemo da dektujemo mnoge pojave oko nas.
Koža u igri predstavlja sinonime za mnogo toga, a uglavnom se odnosi na to da se jednostavno MORA preuzeti rizik za svoje misli, riječi (izgovorene ili napisane) i na koncu konaca svoja djela. Ne smije se prebacivati na drugoga. Sebe stavljati u ulogu žrtve ili pak za sebe birati neka ugodna mjesta i položaje, a “sitnu buraniju” slati na “bojno polje”.
Pa tako u jednom od poglavlja Nasim nam govori kako je nekada bilo potpuno prirodno, normalno i očekivano da prvi čovjek naroda, nacije, carstva, kraljevstva stoji ispred vojske. Skupa s njima ide od bojnog polja do bojnog polja. On, takav, bio je u prilici da pogine svaki mogući dan, dok današnji političari, ali svakako i generali i ostali komandiri sjede po klimatiziranim kancelarijama i naređuju onim “običnim” ljudima i to visokim tonom kako i šta da rade. Oni, takvi kakvi jesu, u kancelarijama takvim kakve jesu, ne rizikuju apsolutno ništa. Bave se “običnim” teoretiziranjem i prividnom “sikirancijom”, te sebe stavljaju u položaj “Bogom dan”.
Zatim su tu i druge oblasti raznih “zanimanja”, od novinara, pa sve do naučnika iz raznih naučnih polja, koji ne stavljaju svoju vlastitu kožu u igru, svoj vlastiti kredibilitet, pa čak i život.
Nasim nije zaboravio da se osvrne i na religije i ljude koji predstavljaju ili promovišu religiju, pa čak i “obične” vjernike. Prije svega pokušao je razjasniti kako svi mi gledamo na religiju i vjeru, odnosno vjerovanje, a kako na sujevjerja. Šta nam svima to u životu predstavlja i kako imamo jako mnogo različitih mišljenja, stavova i (pred)rasuda o religiji, vjeri i vjerovanju. Ali i kako se to (zlo)upotrebljava od strane mnogih, a sve zbog toga što mnogi uopšte nemaju nikakvu kožu u igri.
Za kraj nudimo par mapa uma (podijeljenih po poglavljima radi lakšeg čitanja) kako bismo vas zainteresovali da knjigu nabavite i naravno pročitate. Vjerujemo da će se svi oni koji knjigu pročitaju istom i okoristiti.
Za ovaj put nećemo navoditi stvari s kojima se ne slažemo, kao i šta bismo mi uradili na svoj način da smo knjigu pisali ili pak šta bismo pitali autora da imamo priliku, kao što to nismo uradili i kada smo pisali malu recenziju o knjizi Crni labud.
Hits: 161
