Nakon što smo objavili članak Čipiraju (li) nas prije više od pola godine, obećali smo da će biti i nastavak, a posebno jer su došli i interesantni komentari poput:

Da, uredu je kada neko želi ili mora biti čipiran zbog vlastitog zdravlja, ali šta ako ga se na to tjera? Koji su motivi iza toga?

Svakako, razmišljajućim ljudima je drago kada sretnu i druge razmišljajuće ljude te kada s njima mogu da razmijene različita mišljenja i stavove. Kada se mogu postaviti pitanja o kojima se prvenstveno nije mislilo. To je neki adrenalin za misleće ljude!

U prošlom članku smo spomenuli tri vrste čipova i čipiranja ljudi i to:

• Elektronički sklopovi koji bi aktivno pratili stanje čovjeka (otkucaji srca, zasićenost krvi kisikom, temperatura, pritisak, krvna slika, …)
• Elektronički sklopovi koji bi bili pasivni uređaji, a koji bi čuvali tzv. biometrijske podatke o nosiocu čipa (podaci iz lične i pasoša, vozačka dozvola, osnovni podaci o zdravlju, osiguranju, finansijskom statusu, …)
• Elektronički sklopovi koji bi na zahtjev mogli da utiču na psiho-fizičko ponašanje čovjeka (prisilno pomijeranje udova iako je mozak svjestan i ne želi to da radi, promjena svijesti čovjeka da čini dobra ili loša djela – neka vrsta hipnoze, …)

Gdje je tehnološko, a gdje naučno dostignuće danas?

Naučna dostignuća nisu ista kao i ona tehnološka. To veoma često gubimo iz vida. Nekada naučna dostignuća nisu isplativa u komercijalne svrhe. Nekada bi se mogla zloupotrijebiti, a nekada se naučnici bave nekim apstraktnim stvarima na koje tehnologija ne obraća pažnju previše, jer vrijeme je novac!

Valja također znati da postoje dvije veoma važne, nekada suprotstavljene, a nekada u rivalskom odnosu tehnološke grane i to:

• Komercijalne
• Vojno-obavještajne

Ono što razni praktičari (nekada pomognuti teoretičarima) postižu u tehnološkom smislu za komercijalne potrebe rade to motivisani uglavnom novcem. Veoma rijetki su oni koji rade iz drugih pobuda, o čemu smo pisali u članku: Jeste li pronašli šta vas doista motiviše?, no i njih, uglavnom naivne, iskoriste oni kojima je novac motiv. Tu i tamo se nađu i oni koji imaju neke sotonističke motive, egoistične, diktatorske i slično, ali srećom takvih nema mnogo, mada nerijetko naprave takve štete kao da ih je na milione.

Ono što rade teoretičari u svojim istraživanjima, a kasnije upregnu praktičare u vojno-obavještajnoj grani tehnologije zna se itekako razlikovati od prve skupne. Prije svega zato što su im motivi drugačiji! Nisu motivisani novcem gotovo pa nikako! Njihovi motivi su kako zaštiti vlade, korporacije, ali i značajne i uticajne pojedince iz javnog i tajnog života. Njihovi motivi su također i kako osujetiti napad neprijatelja s kojim bi se neprijatelj onesposobio, a oni koji se štite u potpunosti zaštitili, čak i preventivno. Zbog svega toga oni tehnologiju iz komercijalne upotrebe pokušavaju okrenuti u svoju korist. Prije svega pronalaze način kako je mogu neprimjetno koristiti i zloupotrebljavati bez znanja kako proizvođača, tako i krajnjeg korisnika.

Nekada to rade i veoma svjesno, naravno. Dovoljno je da sebe stavimo u ulogu najjačeg čovjeka na Planeti – Predsjednika SAD-a. Ako bismo mi bili taj čovjek, sigurno je da bismo naredili da sve firme koje proizvode značajniji hadrver i softver imaju određeni špijunski servis ili barem nešto što se zove back-door. Posebno je to važno za operativne sisteme ali i mrežne uređaje (kućne ili poslovne rutere, svičeve, vatrozide-firewalls, i druga mrežna oprema).

Otuda dolaze i neke sumnje oko zabrane mrežne opreme kineskog proizvođača Huawei u SAD-u, jer nisu htjeli da dozvole da se ubacuju bilo kakvi špijunski softveri u njihove uređaje. Naravno, nama su predstavljene informacije tako da se Huawei okrivio da ima špijunski softver uz pomoć kojeg može špijunirati bilo koga. Koja od ovih istina je istina ne znamo.

Dobrovoljno čipiranje

Još ćemo se vratiti na dobrovoljno čipiranje jer čini se da o njemu ne razmišljamo na pravi način. Čipiranje uopšte ne mora biti podkožno, niti tajno! Čak naprotiv, to je veoma skupo i može se učiniti mnogo lakše i mnogo djelotvornije/efikasnije.

Dovoljno je napraviti snažan marketing o prednostima raznih sportskih i zdravstvenih narukvica za obične ljude, ali i poslovne, kao i ličnosti od posebnog značaja. Takvih uređaja danas imamo na stotine, od mnogih proizvođača širom svijeta. Oni prikupljaju veoma važne podatke o čovjeku, a koji spadaju u prvu grupu elektroničkih sklopova o kojima smo govorili iznad. Znaju koliko dugo sjedimo, koliko spavamo, koliko i kuda se krećemo, kada trčimo ili vozimo biciklo ili pak plivamo i planinarimo. Mnogi drugi znaju i našu temperaturu ili otkucaje srca i krvni pritisak, kao i još mnoštvo drugih parametara. A to smo sve prihvatili dobrovoljno! Niko nas nije natjerao na to, osim naša lična želja da imamo taj uređaj kako bismo se njime mogli hvaliti u okruženju (rijetki su oni koji ih doista koriste zbog zdravlja i/ili sportskih aktivnosti).

Drugi oblik čipiranja je ono što već uveliko imamo svuda oko nas iako nemamo nikakav elektronski (pametni) uređaj s nama izuzev našeg ljubimca – mobitela (ali sasvim dovoljnog). Kada ljudi na društvenim mrežama prozivaju jedni druge da taguju rođake, prijatelje, prvih deset iz liste kontakata, one koji vole ovo ili ono, one koji su rođeni prije ili poslije itd itd, je sve oblik čipiranja od kog upravo taj svijet strahuje i plaši se da će ga neko pratiti ako bude imao nekakav čip sa sobom. Koji neviđeni paradoks!

Ima naravno i onih drugih, medicinskih, ali to iako je dobrovoljno, to je uslovno rečeno dobrovoljno, jer se čovjeku daje na izbor, želi li da mu se ugradi pacemaker, npr. ili da umre. Tako da i ne možemo baš govoriti o nekoj slobodi izbora, ali svakako niko još uvijek nije natjerao nikoga, izuzev nekoga supružnik ili djeca, možda.

Ekstremni oblici dobrovoljnog čipiranja

Svi oni koji vole tehničko-tehnološka dostignuća čuli su za prvog kiborga na svijetu Nil Harbisona (Neil Harbisson). On se izborio da dobije sve lične dokumente uključujući i pasoš (tj, dozvolu putovanja u bilo koju zemlju svijeta bilo kojim prevoznim sredstvom) na kom se vidi antena koja izlazi iz njegove glave. Svakako, on je to uradio prvenstveno da bi riješio zdravstveni problem koji je ima, ali je u svakom slučaju dobrovoljno bilo, bez ičije prisile.

Ono što možemo očekivati u budućnosti, a što je potpuno realno, poznavajući ljudsku ćud, jeste to da će ljudi iscenirati (očekujemo da će ipak biti zakonima zabranjeno da se odstranjuje zdrav dio tijela) da su ostali bez oka, ruke, noge ili bilo kog dijela tijela i organa, kako bi umjesto toga ugradili elektronički sklop.

Npr, oko koje može da vidi mnogo bolje, jasnije, preciznije. Oko koje ima zoom, termalnu kameru. Oko koje je na neki način spojeno na globalnu mrežu – Internet, pa informacije otuda može da prikazuje u Virtuelnoj/Proširenoj stvarnosti. Naravno, tu su onda i drugi organi, poput svakako sluha, ali i recimo snažnih nogu ili ruku. Može se ova lista proširivati gotovo do beskonačnosti ako se čovjek prepusti mašti. Ma koliko to bilo futuristički ili gotovo nemoguće iz ove perspektive, ne smijemo nikada reći ma neće to biti ili nemoguće! Itekako je moguće, još će ljudi da se otimaju za sve te naprave.

Prisilno čipiranje

Prisilno čipiranje bismo podijelili u dvije grupe i to:

• Za opšte dobro čovječanstva i opstanka života na Planeti
• Za potrebe Vojno-obavještajnih struktura

Prisilno čipiranje za opšte dobro

Obrizom da se nalazimo u panedmiji korona virusa to se aktivirala ponovo tema o pasošu vakcinisanih. No, ta tema uopšte nije nova. Mnoge afričke i azijske zemlje imaju tzv. žuti karton potvrde vakcinacije. Nemoguće je uopšte predati za vizu za te zemlje ako se nema potvrda o vakcinisanju. I kako rekosmo to već funkcioniše već duži niz godina i niko ne pravi neku posebnu frku oko toga.

Za očekivati je da će se taj žuti karton digitalizovati i proširiti na neke druge vakcine i neke druge zemlje. To je jednostavno prirodan slijed događaja. Uslovno rečeno, pasoš koji već imamo biće manje više bezvrijedan bez dodatnog pasoša sa potvrdama o vakcinisanju.

Za još dodatnu kontrolu, jednostavnost praćenja, pa i sigurnosti, očekivati je da će mnoge zemlje uvesti RFID čipove (druga skupina do onih na početku nabrojanih) koji će se ugrađivati podkožno. Oni neće imati nikakvu drugu funkciju osim da se s njih može na jednostavan i veoma brz način očitati neophodan podatak u datom trenutku i mjestu.

Prisilno čipiranje u vojno-obavještajne svrhe

Ovakve vrste čipiranja mogu biti na znanje nosioca čipa, ali i vjerovatno veoma često bez njegovog/njenog znanja! Gdje i u koje svrhe, nebrojene vrste čipova vojno-obavještajne strukture mogu da korist je samo stvar maštovitosti čitaoca. Vojnik koji upravlja nekim vojnim vozilom, ili inžinjer leta može ili čak mora da ima određeni čip kako bi komanda sve znala o vojniku u svakom trenutku, posebno kada su u pitanju operativno-taktičke jedinice. O obavještajnim strukturama, u narodnu poznatije špijuni da ni ne govorimo. Filmovi Džejmos Bonda ispadaju presmiješni, prema tehnološkim dostignućima u komercijalne svrhe koje imamo danas, a šta tek imaju vojno-obavještajne strukture?!

Ono što može biti veoma veliki etički problem (ako vojska i obavještajci uopšte poznaju etiku) jeste ako bismo imali odgovarajuće elektroničke sklopove u vojnoj upotrebi poput onih koji se koriste za pacijente s epileptičnim napadima. Naime, istraživanja od strane vojno-obavještajnih struktura su radeći na super-vojniku pronašli određene dijelove mozga koji djeluju na električne podražaje, te time napravili uređaje u komercijalne svrhe, a koji pomažu pacijentima s epileptičnim napadima. Odnosno ti čipovi, znaju na par trenutaka prije da će se dogoditi epileptični napad, te čip u mozgu pošalje određene električne podražaje i time spriječi napad.

Prisilno-dobrovoljno čipiranje

Ova grupa je možda i najinteresantnija od svih! Mada je ona iz vojno-obavještajne perspektive svakako i interesantna i strahovita, istovremeno.

Stvari koje u početcima bivaju dobrovoljne i cool, kasnije postaju obavezne! Baš recimo poput bankovnog računa, zatim električnih platežnih kartica, pa nadalje. Danas je nemoguće primiti svoju krvavo zarađenu platu ako se nema bankovni račun, a to posljedično vodi i do toga da nam trebaju razne kartice. Čak šta više, mnoge zemlje podstiču svoje građane da plaćaju karticama tako što imaju ogromne provizije na podizanje keša!

Slično bi nam se moglo dogoditi s raznim čipovima za koje u početcima mislimo kako su budalaština, glupost, kontrola stada, međutim zbog agresivnih marketinških kampanja ali i regulacija takve stvari će se uvoditi da postaju obavezne! I niko neće moću da ih izbjegne, osim ako ne bude veoma vješt u skrivanju negdje u planinama, prašumama ili pustinjama.

Jedan od primjera je čipiranje zaposlenih. Na taj način menadžeri znaju u svakom trenutku gdje im se nalaze zaposleni, u kakvom su raspoloženju, kako se hrane i da li imaju dovoljno sportskih aktivnosti kako bi iz njih mogli da izvuku maksimum.

Zloupotreba komercijalnih i vojno-obavještajnih čipiranja

Ostavljamo čitaocu da se prepusti fantaziranju, razmišljanju, teoretisanju i kovanju raznih zavjera. Možda budemo inspiracija za jutubere i budemo imali novi jutub klip o tome kako nas čipiraju. Hajd’ ga znaj!

0

Hits: 463