Oko milion naučnih radova objavi se svake godine. Od toga je oko 80% iz oblasti zdravlja. Ovi podaci nam također govore kako je velika, tačnije ogromna naučna zajednica širom svijeta. Da pitamo nekoga na ulici da pogodi broj radova, vjerovatno bi rekli sličnu cifru ovoj stvarnoj. Svi smo svjesni toga. Da bi neki rad dobio status naučnog, on treba da prođe kroz jedan poprilično složen proces provjere. Zbog toga, ali i zbog nekih drugih stvari je veoma teško dostići titulu doktora nauka na prestižnim fakultetima, a još teže biti prihvaćen kao naučnik svjetskog kalibra.

Istraživanje izaziva ovisnost, jer nas nagrađuje lažnim utiskom da smo napredovali. Pronaći nešto zanimljivo nije isto što i znati nešto i biti u mogućnosti s njim raditi. Ja to nazivam kolekcionarskim zavaravanjem.

Kristian Tice (Christian Tietze)

Ako bismo malo razmislili o pomenutoj izjavi mogli bismo doći do veoma interesantnih zaključaka, a koji ne bi bili na strani naučnika i istraživača, posebno kada se radi o veoma velikom broju otkrića ili tačnije “otkrića”. Neko će reći, ali postoji složen proces provjere. Da postoji, no glasanje (barem mi u Bosni i Hercegovini to veoma dobro znamo) ne pokazuje stvarno stanje, a još manje istinu. Ako neka politička stranka ili partija pobijedi, to nikako ne znači da je većina građana tog područja ljubitelj, simpatizer ili podržavaoc te stranke ili partije. Istom logikom se može doći i do toga kako i zašto veoma veliki broj naučnih radova bude prihvaćen, ali i ono što je još važnije koliki broj naučnih (odličnih) radova nikada ne bude prihvaćen?!

Nenamjerno sljepilo

Oni koji vole misterije, vanzemaljce, teme o zavjerama, vjerovatno su već pomislili kako sve te naučnike, milione njih neko kontroliše na daljinski ili džojstik. Ali, uz veoma kratko vrijeme o racionalnom razmišljanju doći ćemo sigurno do drugih zaključaka. Ne postoji niko na ovom svijetu, neki pojedinac, organizacija niti tehnologija koja može da kontroliše milione naučnika, mislećih ljudi širom svijeta (uključujući demokratske, diktatorske, autokratske i sve druge države i sredine).

Postoji nešto što se zove nenamjerno sljepilo o kojem su autori kovanice napisali istoimenu knjigu – Inattentional Blindness – Erien Mak (Arien Mack) i ‘Rvin Rok (Irvin Rock). Nenamjerno sljepilo podrazumijeva da se ne vide, ne osjete, ne čuju, a niti razmišlja o stvarima koje su tu oko nas, ali potpuno nenamjerno, nesvjesno. Najpoznati primjer za nenamjernu sljepoću vida je Test nevidljive gorile. U tom testu posmatrači su trebali brojati koliko puta je jedan tim imao košarkašku lopštu u rukama, a koliko drugi. Čovjek obučen u odijelo gorile se šetao košarkaškim terenom, a niko ga za to vrijeme nije primijetio!

Ono što vidimo i ono što mislimo da vidimo itekako se razlikuje!

Ako je tako sa čulima, vidom, sluhom, okusom, dodirom, šta je tek sa razmišljanjem? No, ovo ne treba uzeti za zlo sve dok se ne stvori jedna struktura, nakaradna ideologija koja ne želi priznati ovakve stvari ili ih minimizira. A toga, kao što smo već naprijed vidjeli uopšte ne nedostaje u naučnim krugovima širom svijeta, među svim tim mislećim ljudima.

Poluistina ne pomaže istini. Mnogo toga oko nas iz naučne perspektive je poluistina. Oko nas žive ljudi, lažni mudraci, s veoma debelim knjigama.

Ogroman je broj stvari iz fizike, kao prirodne, opipljive, nauke koji su na granicama razuma ili su u potpunosti nepoznanica, a predstavljaju se kao neka nepobitna, eksperimentima potvrđena činjenica. U tu svrhu je dovoljno spomenuti gravitaciju, o kojoj nauka ustvari ne zna ništa!

A o naukama koje se bave psihom, mentalnim, duhovnim ili pak religijskim i metafizičkim vjerovatno je suvišno i govoriti, jer gotovo sve u tim oblastima za nauku i naučnike je nepoznanica. Ali, da stvar bude gora, oni, naučnici, ali i njihovi instituti i finansijeri takve stvari ili u potpunosti odbacuju ili se s njima ismijavaju, a sve zato, valjda, što ih je strah onoga što bi te stvari mogle da predstavljaju u svojoj biti – valjda.

Namjerno, svjesno sljepilo

Ako postoji, a postoji, nenamjerno, nesvjesno sljepilo, onda je potpuno logično da postoji i ono drugo, namjerno, veoma svjesno. To se naziva još i selektivna pažnja. Svjesno i namjerno ignorišemo mnoge stvari, da bismo imali jasno saznanje o onome što posmatramo. To se naravno događa u svakodnevnom životu svakog čovjeka. Na primjer, ako vozimo automobil, ne obraćamo pažnju na mnoge detalje oko nas, svjesno, namjerno, jer nas ne zanimaju uopšte, obzirom da nam ne daju nikakvu novu, kvalitetnu, realnu vrijednost koju bi mogli upotrijebiti i iskoristiti.

Isto se događa i kod naučnih radova. Niko se nije rodio naučen. Svi mi počinjemo s tim da prohodamo, progovorimo, pa nadalje. Naučna, a posebno tehnološka dostignuća su veoma uznapredovala i nemoguće je da bilo koji čovjek sve pročita i sve nauči, pa čak i iz veoma uske oblasti. Zato se, uglavnom, nastavlja tamo gdje su prethodnici stali ne propitujući uopšte ispravnost onoga što su oni uradili. Time se svjesno, namjerno vrši selektivna pažnja i nerijetko pravi ogromna greška kako nauci i tehnici, a ono još više čovjeku i Plavoj planeti.

Nauka nije isto što i tehnologija i tehnološka dostignuća!

Razmišljolozi

Procjenjuje se da će 2030. godine biti više visokoobrazovanih ljudi nego što je čovječanstvo od postanka imalo uopšte pismenih ljudi – ljudi koji znaju čitati i pisati. To je doduše opet, vjerujući ovim gore naučnicima i njihovim procjenama. Šta je istina ne znamo, ali je interesantna informacija za razmišljanje.

Ja nisam filozof, ja sam razmišljolog.

dr Miroslav Radman

Možemo samo pretpostavljati broj ljudi koji je živio od Prvog čovjeka do danas. Taj broj je zasigurno u milijardama i milijardama, ali čovječanstvo je upamtilo tek nekolicinu njih, u odnosnu na ukupan broj.

Te koje je čovječanstvo upamtilo nazivamo raznim imenima, prema onome u kojoj oblasti su bili stručnjaci, ali ono što je činjenica je da su bili iznad svih drugih ljudi kako svog vremena tako još i mnogo prije njih, ali i poslije njih. Možda bismo ih s pravom trebali zvati – razmišljolozi.

Svakako, u članku Štamparija je uništila svijeti, govorili smo i o onim skrivenim ljudima o kojima ne znamo ništa, a koji su možda bili i mnogo bolji i kvalitetniji od onih koje je historija upamtila. Slijedeći tu logiku, sigurno je da većina, iako zvaničnih doktora nauka, naučnika, akademika i drugih titula koji se nalaze u toj milionskoj naučnoj zajednici historija neće upamtiti. Jer nisu bili razmišljolozi. Manje više, ponašali su se kao tvornički radnici na pokretnoj traci! Uzme se zadatak, ili se dodijeli, na njemu se radi, završi, verifikuje, a zatim uzima drugi i tako do kraja života ili do penzije.

Naučni šarlatani

Nakon što je Žil Vern (Jules Verne) napisao i objavio roman: Put u središte Zemlje, pojavili su se razni samostalni istraživači, ali još više ogroman broj raznih teoretičara kojima su omiljene teme misterija i zavjera. Kasnije kada je Vern napisao roman 20 hiljada milja pod morem, tek je onda nastao haos.

Valja napomenuti da je Vern bio pisac naučne fikcije. Kakva god da je, šta god da je, ima u svom nazivu naučno. Naravno, Vern kao umjetnik ima tu slobodu da izmišlja, zagolica maštu čitaocu, ali i da svojim promišljanjima i štivom podstakne i naučnike, misleće ljude na istraživanje. On može, i treba, da podstakne sve te ljude da pomjeraju granice.

Romani poput navedenih, ali i mnogi drugi, pokazalo se da su imali za rezultat takav da je zvanična, tzv. meinstrim (mainstream) nauka zauzela još tvrđi, uskogrudniji stav po pitanju onoga što znaju i šta proučavaju. S druge strane svi oni koji nisu dio toga, dali su mašti na volju toliko da smo imali veoma izazovne ekspedicije pojedinaca ili grupa iz kojih se izrodilo svašta.

Uzmimo za primjer upravo roman Put u središte Zemlje koji je bio pokretačka ideja o najmanje dvije stvari.

Jedna je da su se javili razni ljudi, pa čak i veoma eminentni naučnici iz meinstrima (a koji automatski to više nisu s takvim stavovima i razmišljanjima) o mišljenju da je Zemlja šuplja.

Ako bismo pitali čak i dijete iz vrtića o tome šta je u središtu Zemlje, vjerovatno bi nam reklo da je to neka užarena vatra ili bi nam dalo neku drugu riječ adekvatnu za dječiji uzrast. No, ovo je apsolutno, potpuna naučna fikcija i nema nikakve veze sa stvarnošću. Mi o unutrašnjosti Zemlje ne znam apsolutno ništa! Možda je čak i šuplja! Možda žive i neka druga bića unutra! Možda, možda!

Druga je da mnoge špilje koje postoje širom svijeta ustvari vode u unutrašnjost Zemlje, do nekih drugih živih bića, nekih drugih civilizacija. Kao zato vlade zabranjuju njihovo istraživanje i zbog toga su zaključane i tako dalje. Neka dođu u Bosnu svi ti koji tako smatraju, ima špilja hejbet i neka istražuju do mile volje.

Drugi primjer je iz naše sredine i našeg vremena. Piramidalne strukture, odnosno brda u Visokom pored Sarajeva! Prije par godina odnekuda došao čovjek imena dr Semir Osmanagić (koji očito ima titulu doktora nauka s nekog od meinstrim univerziteta) i rekao da su to ni manje, ni više nego baš piramide.

I u jednom, i u drugom primjeru ljude koji su zauzeli pomenute stavove naučna, meinstrim struktura, uz naravno medije i mnoge obične ljude slijepe sljedbenike meinstrim nauke, nazivali smo, i nazivamo šarlatanima. Prozivamo ih veoma raznim, nerijetko veoma pogrdnim, imenima i dodjeljujemo razne epitete.

Pogledjamo sada, šta je, odnosno tačnije šta nije uradila meinstrim naučna zajednica u oba ova, jednostavna, prosta primjera.

Ljude koji su govorili, ili čak i dan danas govore da je Zemlja šuplja ili u najmanju ruku da nije onakva kao na gornjoj slici koju zagovara meinstrim naučna zajednica se odbacuje, ponižava. Njihova djela gotovo ni jedna štamparija na svijetu ne želi da štampa, a materijale koji objave na internetu se u relativno kratkom roku brišu. Zašto to radi snažna, nepokolebljiva, veoma naučna (ili pak naučna), eksperimentima i raznim drugim dokazima i argumentima potvrđena zajednica?

Čega i koga se oni plaše?

Nekog pojedinca ili malog broja ljudi koji zagovaraju nekakve budalaštine i koji su ništa drugo do obični šarlatani? Zbog čega onda toliko snažna borba protiv tih glupaka? Zbog čega trošenje ogromnih sredstava i resursa svake vrste da ih se uguši? Nije rijedak slučaj da su takvi ljudi bili i ubijani, zatvarani, ostajali bez posla i doživljavali još mnoge druge vrste tortura! Za drugi slučaj, koji se tiče Bosne i Hercegovine, meinstrim naučna zajednica ili tačnije samoproglašeni predstavnik iste izjavio je da će se on spaliti na vrhu tog brda ako neko pokaže i dokaže da su to piramide?! Molim!!! Je li se tako jedan naučnik, razmišljolog, ponaša? Je li se tako cijela naučna zajednica ponaša kako logalno tako i globalno? Ako ne spaljuju sebe, a očito ne spaljuju, onda spaljuju one druge, neistomišljenike, naučne šarlatane.

Primjera oko nas je bezbroj. Jednostavno, nije moguće izbrojati broj slučajeva u kojima meinstrim nauka zauzima ovakve i slične ili još gore i brutalnije stavove. Ostaje nam samo da se upitamo, ko je istinski naučni šarlatan u cijeloj ovoj priči.

Predrasude i pristrasnosti

Bilo kojoj grupi navedenih šarlatana se pridružimo ili im budemo naklonjeni, valja znati da u svakom od nas čuči i namjerno i nenamjerno sljepilo izazvano raznim uticajnim faktorima. Niti smijemo napadati i biti protiv svih naučnika (bili oni poznati ili ne), niti smijemo biti na strani onih koje ti meinstrim naučnici nazivaju naučnim šarlatania (bili oni upravu ili ne).

Istina je tamo negdje

Poznata serija Slučajevi X

Rječnici (koje su opet sastavili i opisali naučnici) o predrasudi i pristrasnosti govore slijedeće:

• Predrasude su neopravdani ili pogrešni stavovi (obično negativni) prema pojedincu, zasnovani isključivo na pripadnosti pojedine društvene grupe.
• Pristranost je sklonost ili predrasuda za (ili protiv) jedne osobe ili grupe ili koncepta, posebno na način koji se smatra nepoštenim.

Vrlo su slične u mnogim aspektima i često se mogu slobodno mijenjati, iako vidimo kako postoje dvije razlike:

• Dvije riječi koje se veoma često koriste, a koje u suštini tako često nadopunjuju jedna drugu ili čak kako vidimo iz rječnika mogu da mijenjaju jedna drugu. Jer, predrasude su u određenom, izvjesnom smislu oblik pristrastnosti. Tj. pristrasnost je više opšti dok je predrasuda više specifičan pojam.
• Predrasude su obično, ali ne uvijek, usmjerene na određenu društvenu ili rasnu skupinu ljudi, a ne na pojedinca ili ideju, dok je pristrasnost obično, ali opet ne uvijek, usmjerena na vjerovanje ili koncept.

Šira slika

Čovjek nikada u potpunosti ne može biti objektivan obzirom da nikada ne može doći do svih informacija, niti ih na potpuno objektivan način obraditi. Uvijek postoji određeni stepen pristrasnosti, ali svakako i predrasude, bilo da se radi o razmišljolozima, naučnim šarlatanima ili običnom, prosječnom čovjeku.

Veoma je mali broj ljudi koji je u stanju, ali ima i želju, bez predrasude i pristrasnosi, u želji za Istinom, makar bilo i protiv sebe samoga ili svojih bližnjih, da gleda širu sliku. Svako gleda samo i jedino iz perspektive svoje struke. (Iz svog ugla svakako i to je pogrešna konstrukcija, pogrešna izjava kada neko kaže: Iz moje perspektive. Pa naravno da je iz tvoje, ne možeš vidjeti iz tuđe nikako!) Tu vidi probleme i smatra da svu energiju ovog svijeta treba samo i jedino usmjeriti tu.

Pravnici pričaju samo o pravu, inžinjeri o inžinjerstvu, ljekari o zdravstvenom sistemu, ekonomisti o ekonomiji i tako dalje. I svi oni govore kako je baš tu najgore. Kada se riješe ti problemi, baš tu, sve ostalo će doći samo od sebe.

Veoma malo je ljudi koji žele uopšte da gledaju širu sliku. Na osnovu želje promišljaju i na osnovu promišljanja daju odgovarajuće zaključke. Pa na osnovu svega toga odvaže se ponuditi i kakvo rješenje. Ovih zadnjih je najmanje. Ustvari, poznajemo li uopšte takve ljude oko nas, ali i u svijetu?

Da bi se našlo rješenje, prvo se treba znati šta je problem!

A opet najveći broj je povodljivih. Nisu stručnjaci niti iz jedne oblasti na ovom dunjaluku, ali svoje govore, mahanja, galame, prezentuju tako kao da su svu pamet svijeta pobrali. A kada ih pitamo da nam konkretno kažu gdje je i šta problem, oni zašute ili pak počnu galamiti i praviti razne gestikulacije: “ko si ti da ja tebi objašnjavam?!”. Oni nisu sposobni da jasno, nedvosmisleno definišu problem, a kamoli da se ide dalje od toga.

Naučna dostignuća u prošlosti

Naučna promišljanja, ali i dostignuća koja počesto prati i tehnologija i tehnološki progres imaju svoju evoluciju. Kada ne bi imali, onda se nikada ne bismo mrdnuli od jednog mjesta – pećinskog čovjeka na primjer. To je nešto što uglavnom obični svijet ne razumije, ali nerijetko su tu i visoko obrazovani ljudi s popriličnim brojem prefiksa i sufiksa oko imena i prezimena.

Jedan od najslikovitijih primjera je razvoj automobila, obzirom da njih viđamo na ulici, možemo ih opipati, osjetiti, ali također i svjedočimo njihovom razvoju uz korištenje. Kada vidimo neko vozilo, nerijetko se zapitamo, kako se svi ti stručni ljudi nisu mogli toga sjetiti prije 20-30 godina?! Kako su mogli da budu slijepi, i da ne vide to, tako jednostavno! Radi se o evoluciji, progresu naučne misli, ali naravno i tehničko-tehnoloških dostignuća.

Ono što je nauka znala zagovarati u određenim periodima u prošlosti (i to ne tako davnoj) bilo je veoma strašno! Jedan od primjera je masovno korištenje radioaktivnih materijala, jer je nauka vjerovala da je to dobro i korisno za čovjeka. Obzirom da je nauka zauzela taj stav, inžinjeri sve što su trebali uraditi je napraviti uređaje koji će takvo nešto približiti stanovništvu, pa se slijedom toga dogodio tehničko-tehnološki progres.

Nismo živjeli u tom dobu, a historiju pišu pobjednici svakako, no nemamo razloga nevjerovati da je postojao nemali broj stručnjaka iz raznih oblasti koji su govorili da su ovakve stvari van svake (zdrave) pameti, no sigurno je, da su i tada bili proglašavani naučnim šarlatanima.

Kada je Norman Borla (Norman Borlaug) sa svojim timom otkrio novu sortu pšenice za koju je kasnije dobio Nobelovu nagradu sav ushićen je izjavio kako više neće biti gladnih u svijetu. Nemamo razloga ne vjerovati, da je on to snažno vjerovao i tako mislio. Pokazalo se i da je ta pšenica doista plodonosna, pa je mnogim zemljama poput država Južne Amerike, Afrike i Azije donije ogromne prihode. Ta pšenica je, činjenično, došla do mnogih i vjerovatno spriječila umiranje od gladi.

No, 1990-ih, čak 40 godina kasnije otkriveno je da ta pšenica, koja je skoro postala jedina vrsta (sve sorte na svijetu su modifikovane na taj način) u svijetu, sadrži čak do 1000 (hiljadu) puta više glutena, nego stare, tradicionalne, nemodifikovane! A otkrilo se što bi rekli slučajno, jer se pojavilo jako mnogo bolesti, a posebno se povećao broj oboljelih od celikalije i drugih gastroenteroloških bolesti.

Naučna dostignuća danas

O nauci danas možda je bolje ne govoriti ništa, jer ona s ovom pandemijom Corona virusa o sebi sama govori i više nego što bi iko htio. Milioni naučnika, naučnih instituta, univerziteta, privatnih i javnih ustanova nema blage veze šta se događa! Ovo nije nikakvo preuveličavanje ili napadanje naučne zajednice, niti podrška raznim šarlatanima, jutjub zvijezdama, ljudima sklonim zavjerama i mističnostima, nego činjenično stanje.

Naučna dostignuća budućnosti

Nauka je već odavno pod veoma snažnom, gotovo čeličnom šapom tehnoloških giganata. Mnogi instituti svijeta su samo testno područje tehnoloških dostignuća, a o univerzitetima da se i ne govori. Gotovo da nema tog profesora i asistenta koji ne radi u službi neke firme, nekog tehnološkog giganta. U najmanju ruku oslanja se na ono što mjerni instrumenti tih tehnoloških giganata pokazuju, bez poređenja više različitih instrumenata radi naučne dosljednosti i nepristrasnosti.

Postavljajući razna pitanja za promišljanje i dajući smislene odgovore na njih šta je to oko čega se cijeli svijet vrti (izuzev novca kao pokretača) doći će se do konačnog zaključka nakon kojeg prestaju sva pitanja.

Za opstanak svih živih bića, a posebno čovjeka, kao ključnog živog bića na Planeti neophodna su tri elementa i to redoslijedom njihove važnosti:

1. Zrak – bez njega ne možemo više od nekoliko minuta
2. Voda – bez nje ne možemo više od par dana
3. Hrana – bez nje ne možemo više od par sedmica

Kakvo god naučno, ali i tehnološko dostignuće ostvarimo u budućnosti, sve će se još uvijek vrtiti oko čovjeka i to kako ga održati u (zdravom) životu. Ne možemo jesti auta, robote, računare niti bilo kakvu drugu elektroniku i mehaničke sklopove.

Nauka nikako da prizna da ne zna! Ego naučnika je toliko veliki da upropaštava njih same, ali i ono gore od toga čovječanstvo, pa i cijelu Planetu!

Nauka i zdravlje čovjeka

Već smo prije spomenuli neke od propusta nauke i posljedično tehnoloških dostignuća u prošlosti vezano za zdravlje čovjeka. Ovdje ćemo navesti još neke zbog dobijanja šire slike koliko god je to u ovom trenutku, vremenu i prostoru moguće.

Ono smo što jedemo

Naučnici su toliko često puta, posebno u proteklih 150 godina pravili katastrofalne zaključke po čovjeka i čovječanstvo kada je u pitanju zdravlje da je to za ne povjerovati. Naučnici su išli i još uvijek idu dotle da proglašavaju majčino mlijeko štetno ili nedovoljno dobro za dojenče! Neko voće, povrće ili vrste mesa su smrtni grijeh!

Primjera radi, bijeli luk, za kojeg je se u Bosni vjerovalo (očito s pravom) da je prirodni nepobjedivi antibiotik od strane naučne zajednice je ismijavan decenijama i još uvijek se ismijava. Ni savremena, a kamoli ona prošla nauka nije do kraja otkrila sve koristi ili sastojke bijelog luka. Vjeruje se da bijelu luk posjeduje 27 različitih antibiotičkih komponenti. Oni koji se razumiju u matematiku znaju da se od tog broja može dobiti nekoliko miliona kombinacija, a savremena nauka barata sa svega nekoliko njih. Izvlači ekstrakte i pravi vještačke, hibridne, tzv poboljšane antibiotike, s mnoštvom krakoročnih i još više dugoročnih kontraindikacija.

Za pesticide koji se koriste kod proizvodnje voća i povrća svi znamo.

Meso životinja je već odavno promijenilo svoja svojstva zbog hibridnih vrsta, ali i hrane kojom se hrane.

Mlijeko i mliječni proizvodi su čini se sve, samo ne to – mliječni.

Već je jako mnogo puta do sada potvrđeno sudskim presudama da su primjera radi mnogi lijekovi, uključujući i vakcine bili štetni po određeni broj ljudi ili čak cijele serije lijekova i vakcina, koje su naštetile mnoštvu ljudi. Da li je tu kriva nauka koja to snažno promoviše kao jedini način da se ljudi liječe, umjesto preventivom kroz ishranu i uopšteno zdrav život, ili pak tehnologija i njena dostignuća, ali i pohlepa za novcem i velikom zaradom ili pak kombinacija svega toga, pitanje je. Svakako lijekovi nam trebaju, bez njih ne možemo. Vakcine nam također trebaju i bez njih s vremena na vrijeme ne možemo.

Gledajući kroz jednostavne primjere, poput čokolade Milka i namaza Nutella koji se prodaju u zemljama Zapadne Evrope i u zemljama Balkana, jednostavno je zaključuti da je kvalitet i kvantitet gotovo pa neuporediv. Zatim je tu slučaj s drugim tehničkim pomagalima, kao što je bijela tehnika ili drugi kućanski aparati. Zatim vozila, pa čak i od onih velikih proizvođača s renomeom.

Ako je sve tako za najobičniju čokoladu, a znamo pouzdano da jeste, pa čak i za mnoge lijekove, zašto ne bi bilo tako i za recimo vakcine? Kod vakcina postoji još jedan veliki problem, o čemu ljudi koji slijepo vjeruju masovnom vakcinisanju bez propitivanja ne žele ni da čuju: nuspojave koje se javljaju nakon nekoliko godina, a koje se veoma teško dokazuju, obzirom da je prošlo mnogo vremena. Također tu je i imunitet kojeg imaju farmaceutske kompanije da ne podliježu bilo kakvoj odgovornosti?!!!

Tehnološka dostignuća

Mnogi segmenti tehnoloških dostignuća nisu vezani za naučna otkrića. Možda bismo rekli srećom! Ali nije sve tako crno-bijelo, nažalost.

Davno je “ustanovljeno” da je brzina svjetlosti konstantna. Ona se ne mijenja ni pod kakvim uslovima niti sredinama u kojima se nalazi. Uvijek se kreće tačno određenom brzinom i ništa nema brže od nje. Ona je jedina stvar u Univerzumu koja je nepromjenjiva po tom pitanju i zbog toga je baš to – svjetlost.

Ona se smatra također dualističke prirode, malo valovi-talasi, malo fotoni-čestice. Onda je prije nekih 10 godina istraživački tim na Maks-Plankovom (Max-Planck) institutu u nekim od eksperimenata oktrio da neka od čestica može da putuje brzinom dva puta većom od brzine svjetlosti! Naravno, to istraživanje je proglašeno ništavnim jer je to nemoguće po naučnim standardima, stavovima i mišljenjima koji vladaju u svijetu.

Vještačka inteligencija recimo može mnogo da nam pomogne oko minimiziranja nenamjernog sljepila, ali nikada neće moći pomoći oko namjernog ili oko predrasuda i pristrasnosti, jer vještačku inteligeciju programiraju ljudi da radi ono što ljudi hoće. Vještačka inteligencija u djeliću sekunde može da prepozna na hiljade raznih objekata na nekoj fotografiji gdje je čovjek potpuno nemoćan.

Ali također, vještačka inteligencija, na primjer u automobilima, nikada neće skrenuti s označenih puteva, kao što bi to čovjek uradio iz bilo kog potrebnog ili nepotrebnog razloga. Ona ima zadatak da vozilo održava na označenim putevima i to je to – namjerno sljepilo. Kod raznih istraživanja bilo čega, ona će nam dati rezultate prema našim pristrasnostima koje imamo i prema našim predrasudama koje posjedujemo.

Povjerenje

Sve ovo iznad navedeno, nije ništa posebno novo za većinu ljudi koji prate vijesti, čitaju razne knjige, članke ili slušaju i gledaju dokumentarne filmove. Samo je smješteno u jedan članak, sve na jednom mjestu što se kaže. Kada se sve ovo prikazano (i još više ono neprikazano, koje je neuporedivo veće) zna i svjesno se toga, s pravom se možemo pitati odakle još uvijek povjerenje u naučnike i kompletnu naučnu zajednicu?

No, nisu krivi ljudi koji pitaju, niti razni šarlatani koji pokušavaju da prevare naivni svijet ili one koji su u mukama (posebno zdravstvenim). Krivi su upravo naučnici jer imaju veoma ohol pristup prema nauci. Uopšte nisu razmišljolozi, nego samo nekakvi veoma svjesni poslušnici stereotipa i meinstrima – nažalost!

Moralo bi čudo da se dogodi pa da naučna zajednica povrati povjerenje, ako ga je uopšte ikada i imala. Mi cijenimo ljude, misleće ljude, razmišljologe tek onda kada umru, kada više nisu među živima i žalimo što ih nismo slušali, više tetošili, pomagali, … Dovoljno je sjetiti se najznačajnijeg razmišljologa, ali i praktičara, inžinjera, inovatora Nikole Tesle, kakav se odnos prema njemu imalo za njegova života, a kako se za njim plače i dan danas.

Zaključak

Funkcija ne čini čovjeka bitnijim, nego čovjek funkciju čini bitnijom

Nemoguće je izraziti sva svoja razmišljanja u malom, kratkom tekstu, a da budu u potpunosti shvaćena od svih. Uvijek će biti neshvatanja oko onoga što se govori i piše, nebitno je da li je tekst kratak ili dug. Veći je problem, ako se ne želi shvatiti zbog uskogrudnoti, namjernog sljepila ili neke predrasude i pristrasnosti. Imati drugačije mišljenje je potpuno ispravna stvar i pomaže kod razmišljanja i otkrića kvalitetnih ideja za određeno vrijeme i mjesto.

Svima nama valja gaziti preko ćuprije tanje od dlake i oštrije od sablje, a samo oni koji budu sposobni razlikovati dobro od zla, postupali po dobru i klonili se zla, te mijenjali zlo u dobro, mogu se nadati uspješnom i prelasku na drugu stranu.

Ostaje nam možda jedino nepodređivanje (Insubordination) kroz naučno-istraživački rad prije svega na nama samima i našim bližnjim. Sve što pronađemo i istražimo, kada provedemo kroz mnoga sita istine, pravde i pravičnosti, bivajući što je moguće više objektivni i sagledavajući širu sliku, prezentovati to javnosti. Da budemo onaj mali mrav koji nosi vodu da bi ugasio vatru, pa da pokažemo na kojoj smo strani.

3

Hits: 237