Čovjek je veoma sklon ka uljepšavanju vlastitog života, čineći ga ružičastim, a posebno u traženju opravdanja za vlastite greške i neuspjehe. U svemu tome, nimalo ne zaostaje okrivljivanje drugih ili umanjivanje tuđeg zalaganja. Drugome je uvijek lakše ili kako bi to amerikanci kazali, trava je uvijek zelenija s druge strane ograde. Također, takav čovjek je i veoma tvrdoglav u stavovima koje ima, bili oni kulturološki, religijski, etnički, ili bilo koji drugi. No, istina je, da su uglavnom oni najtvrdoglaviji i najmanje kulturni, najmanje religiozni, najmanje etični i tako dalje. Istini za volju, nerijetko tu ne zaostaju i veoma školovani ili onako narodski rečeno, načitani ljudi. Uzmimo za primjer (velike) historijske događaje. U svima njima možemo jasno da vidimo oholost, nadmenost, aroganciju učenih (nerijetko religijskih) ljudi, odnosno prvaka.

Stari latin, poeta, Juver, pisao je u nekim od svojih poema o labudovima, zaključujući kako svi labudovi moraju biti bijeli. Svijet nikada nije upamtio nikakvog drugog labuda u historiji staroj od pamtivijeka da imaju bilo kakvi drugi, osim bijeli. Kasnije se taj termin koristio na visokoškolskim ustanovama Engleske kada bi se željelo reći da je nešto nemoguće ili nepostojeće, poput onog u našem jeziku: U Limburgu mjesecu. Cijela akademska zajednica je tako čvrsto zauzimala stav da su svi labudovi samo i jedino bijeli, a za sve one koji bi se usudili i pomisliti drugačije, osudila bi, protjerala, a kako znamo, nerijetko i pogubila i to na veoma svirepe načine, javno – kao poruku ostalima.

No, događa se nešto veoma čudnovato! 1697. godine, jedan holandski istraživač uputio se ka Australiji. I gle čuda! Našao je crnog labuda.

Jednostavni primjeri, za koje ne treba posebno znanje, a još manje posebne sprave i uređaji da se dokaže ili odbaci neki stav – kojeg, treba li napomenuti, cijela akademska zajednica snažno prihvata i sve drugo smatra u najmanju ruku šarlatanstvom – bi trebali da nas uče ili nauče, da nikada stvari ne prihvatamo zdravo za gotovo, niti kategorički, poput pjan za plot. Jednostavni primjeri poput boje labuda.

Bez obzira, što imamo ovaj i još mnoštvo drugih primjera, kako u historiji, tako i svako od nas u vlastitom životu, mi ipak pokušavamo da vraćamo historiju unazad i da je prekrajamo. Čak šta više, postoje studije u kojima je dokazano da svako prisjećanje prošlosti je i njeno mijenjanje! U svakom novom prepričavanju dodajemo ili oduzimamo nešto, te tako prekrajamo prošlost!

Upravljanje rizikom

Vratimo se na jedan događaj iz novijeg doba kojeg se svi sjećamo, a koji je svijet promijenio iz temelja, kako se to često kaže, i koji se prema Nasimu (Naseem Nicholas Taleb) naziva Crni labud. Taj togađaj je onaj od 11. septembra ili često nazivano 9/11. Napravljeno je mnoštvo studija na kojima je ogroman broj ljudi veoma dobro profitirao u svakom smislu, praveći tzv. retrospektivu, šta, kako i zašto se dogodilo. Ne shvatajući, prema Nasimu, da se događaji Crni labud, nikada ne mogu izbjeći, ma šta da se uradilo, jer ako se izbjegnu, onda to nisu Crni labudovi. Pandemija u kojoj sada živimo nije Crni labud prema Nasimu, jer su mnogi ljudi upozoravali da bi se ona mogla dogoditi, čak su pretpostavljali mnogo teže scenarije od onoga u čemu trenuto živimo i kroz šta prolazimo. Crni labud je ono što niko ne može da pretpostavi, zaboravljajući ili namjerno izbacujući razne varijable iz jednačina i proračuna, a posebno, na prvom mjestu su tu učeni ljudi – akademska zajednica kojoj se bezpogovorno vjeruje. Kako veli Nasim, da je kojim slučajem 8. septembra negdje neki inžinjer ili neki drugi čovjek zadužen za sigurnost, predložio da se u svim avionima svijeta ubace (instaliraju) blindirana vrata na kabinama za pilote – inžinjere leta, vjerovatno bi bio proglašen ludim, a možda čak i otkaz dobio i umro u samoći, potpuno nepoznat bilo kome. Ali, obzirom da se Crni labud dogodio, to su mnogi ljudi, a prije svega odmah u samom početku direktori njujorške berze, zaradili tako velike svote koje ne mogu zaraditi ni za tri života, jer su kao donijeli ispravne odluke u kriznoj situaciji i tako spasili ekonomiju, države, fabrike, radna mjesta i nabrajati dalje po želji.

Mi iz historije moramo učiti, ali se čini da nekada učimo potpuno pogrešno. Odnosno, da uvijek žižu stavljamo na ono što mislimo da je važno, te nam tako uvijek promaknu važne stvari – posebno one razarajuće. Sjetimo se samo koliko je potrebno uložiti vremena i sredstava da bi se nešto izgradilo, a za rušenje toga je nekada dovljno jedna obična minobacačka granata. Ono što nam donose nevidljivi, tihi Crni labudovi u smislu poboljšanja primjećujemo i anliziramo tek kada prođe mnogo vremena, kao što je npr. pojava interneta. On je u mnogome promijenio svijet, ali se to događa kroz decenije. Međutim, razarujuće stvari poput ratova, pandemija, terorističkih napada, finansijskih kriza, elementarnih nepogoda koje uništavaju sve čega se dohvate u veoma kratkom vremenu još je teže predvidjeti, ali i gotovo nemoguće analizirati, ma koliko raznih stručnjaka za upravljanje rizikom imali kao slobodnjaka, ali i službenika u privatnim ili državnim instuticijama.

Životni (ne)uspjeh

Kada bismo pogledali objektivno vlastiti život, ali i živote mnogih drugih (ma kako slavni bili i ma kakve sladunjave knjige pisali o svom životu), uvidjeli bismo da je život pun nepredvidljivih stvari, na koje se apsolutno nikako nije moglo uticati. Bilo da su to dobre ili one loše stvari koje su nam se dogodile ili se još uvijek događaju.

Ljudi koji su postigli uspjeh (ma šta to značilo, iako uglavnom kad o tome pričamo mislimo na mnogo novca i drugih materijalnih stvari) vole veoma često o sebi pisati i pričati kao o onima koji su rizikovali, koji su naporno radili, učili, studirali, proučavali, opažali, i naposljetku bili toliko hrabri (ili pak ludi) da se odvaže u rizike kakve drugi ljudi nisu htjeli. Zaboravljajući da je njihova uloga u svemu tome usputna. Našli su se, ono što se kaže, u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ali ne zahvaljujući sebi! Nego zahvaljujući mnoštvu nepredviđenih, slučajnih (ili sudbinom određenih) stvari. Da bi se ovo potvrdilo, jednostavno je samo uzeti u obzir sve one slučajeve koji su se dogodili recimo u proteklih 300 godina (da ne gledamo od Prvog čovjeka), da bismo se mi uopšte rodili. Šta su to naši preci morali da urade ili neurade, čega da se odreknu ili za čim da posegnu. Koje bolesti da preboluju, sa kog bojnog polja da pobjegnu. Mnoštvo, ogromno mnoštvo je stvari na koje niko od nas nije imao apsolutno nikakvog uticaja, ali i na sve ono što se oko nas događa! Nismo birali roditelje, ali nismo birali ni braću, sestre, rođake, komšije, nastavnike. Nismo birali ni koju ćemo knjigu pročitati, mada se čini da jesmo. Igrom jako mnogo nepredviđenih stvari (slučajnosti ili sudbinom određenih) tu smo gdje jesmo, a nikako (dobro, da ne kažemo baš nikako, reći ćemo, gotovo nikako) zbog toga što smo bili ovakvi ili onakvi, što smo radili ovo ili ono.

Život (ne)ide dalje

Kada bismo imali priliku da odlučimo kakav život želimo:

• Ispod prosječan s mnogo patnje i jednoga dana ostvarenim uspjehom u poznim godinama (dobitak na lotu, revolucionarno otkriće, …) ili
• Malo iznad prosječan život u kom svaki dan odlazimo na posao, radimo, privrjeđujemo i možemo u životu da priuštimo stan/kuću, dobar auto i lijep odmor uz ostale osnovne tehničke uređaje

Vjerovatno bismo svi ili većina odabrali drugu opciju. Jer, kakav je život u kom se patiš 10, 20, 30 ili ko zna koliko godina već, a onda postigneš uspjehe, nakon kojih živiš sretno, narednih 1-2 godine, ili pak par decenija?

Obzirom da nas niko ne pita, i da je život takav kakav jeste, da nije ni jedno od nabrojanog, onda čovjek mora da preduzme neke druge mjere kako bi život doveo u zadovoljavajuće, da ne kažemo normalno stanje.

Nećemo reći, hiljadama ili desetinama hiljada godina, ali sigurno je da je ogroman period historije bio takav u kome je ogroman broj ljudi, cijele generacije, živjele daleko ispod prosjeka, na granici života i smrti, nikada nisu postigle neki iznenadni životnih uspjeh, i kao takvi, tiho, neprimjetno otišli s ovoga svijeta. Rijetki su bili kroz cijelu (poznatu) ljudsku historiju oni koji su uspjeli da postignu nekakav zavidan uspjeh u svom životu u nekom određenom trenutku, a još rjeđi oni koji su živjeli u blagostanju još od rane mladosti, pa sve do smrti.

Ali, bez obzira i na jedne i na druge, može se reći da su postojali ogromni periodi (tačnije većina ih je takva bila) historije u raznim carstvima i kraljevstima kada su ljudi živjeli kao tzv. srednja klasa. Neko je mogao kao lokalni pjevač i zabavljač da živi, prehranjuje porodicu, pa čak i zaima nešto od imetka u mjestu u kom je živio. Neko drugi je bio pekar, kovač, a bilo je i onih koji su bili umjetnici, pa i pisci. U vremenima u kojima su živjeli, veoma rijetko se, kako smo već naveli, događalo, da bi neko iz nižeg staleža, preko noći, postigao neki zavidan uspjeh koji bi mu život promijenio naglavačke, i nakon kojeg bi živio u blagostanju.

Nakon svih tih hiljada i desetina hiljada, čovjek izumi mašinu koja je uništila svijet! Izumio je pisaću mašinu – štampariju.

Onoga dana kada se pojavila štamparija svijet je eksponencijalno kreno ka globalizaciji u kojoj mnogi ostaju bez posla i prisiljeni su da se prekfalifikuju i rade neke druge poslove. Globalizaciji u kojoj je svakome omogućeno da bude uspješan preko noći na račun hiljada i desetina hiljada drugih. Štamparija je pokrenula nešto čiji će model kasnije da slijede sve druge industrije. Odjednom je neki potpuno nepoznati pisac s jednog kraja svijeta mogao da bude popularan u drugom kraju. Morao bi kupovati novi dušek, jer u onaj prvi nisu mogle da stanu sve pare. I najgore od svega je to što nisu uvijek najbolji i najpopularniji, nego samo oni koji su imali sreću, kojima je splet mnogih nepredviđenih situacija i okolnosti (sreće ili sudbine) bio naklonjen. Mnoštvo je autora, pisaca ostalo svijetu potpuno nepoznato, ležeći u neoznačenim grobovima čija djela nikada nisu štampana.

Kasnije, slijedom štamparije, kada se pojavila gramofonska ploča npr., onaj lokalni pjevač i zabavljač je ostao bez posla. Ljudi iz njegove kasabe su shvatili da postoji neko mnogo bolji od njega, ili pak nerijetko mnogo gori, ali je na ploči koja se može puštati nebrojeno mnogo puta cio dan za iste pare. Mnoštvo je onih s odličnim, neviđenim talentima bilo, živjelo i na kraju u muci umrlo, a da nikada za njih saznati nećemo, jer oni nisu imali svoju gramofonsku ploču. Nisu ni svi oni koji su se dočepali gramofonske ploče postali veoma parati (s mnogo para, da ne kažemo bogati – onaj ko ima Boga, on je bogat rekli bismo), nego samo oni kojima je splet nekih ili mnogih nepredviđenih okolnosti i situacija (sreće ili sudbine) bio naklonjen.

Religija

Ono što bismo mi željeli, i ono kakav je svijet, realni, stvarni svijet, često puta je veoma drugačije, a nerijetko i suprotno. Religija (čista, nepokvarena, mnoteistička) upravo nam s stranica svojih Knjiga govori o toj realnosti. O tome da treba da se probudimo iz sanjanja i sanjarenja. Ako imamo lagodan život, trebamo znati da to nije našom zaslugom. Ako nam je život takav da je prepun patnje i boli, trebamo znati da to nije našom krivicom. Ako pak se dogodi da nam nakon lagodnog života dođe patnja i bol, trebamo znati da to ne znači istovremeno i propast. Ako nam poslije života prepunog patnje i boli dođe život olakšanja i uživanja, ne znači da je to rezultat toga što smo patili i bolovali.

Religijski učeni ljudi nam veoma često ili gotovo svakodnevno poručuju suprotnosti od ovoga gore nabrojanog, pa tako imamo izjave poput:

• Ako imaš lagodan život, to nije dobro po tebe, moraš da se odrekneš takvog života!
• Ako imaš život prepun tuge i boli, to je dobro za tebe. Sve što trebaš je da se strpiš ili tačnije trpiš.
• Ako imaš život prepun lagode i onda dođe život boli i tuge, znaj da je to zato što si bio loš, nezahvalan!
• Ako imaš život prepun boli i tuge i jednoga dana dođe iznenadno olakšanje, to je zato što si dobro ili ispravno trpio!

Ovo su sve veoma pogrešne izjave. Izuzetci koji se tako često navode da bi opravdali ovakve izjave nisu apsolutno nikakvo pravilo.

• Koliko mnogo je ljudi koji su živjeli lagodan život i bili uzrokom da i mnošto drugih ljudi također živi laškim ili lagodnijim ili lagodnim životom? A da su se toga odrekli, bili bi propast i sebi i drugima!
• Koliko mnogo je onih čiji cijeli život od djetinjstva do smrti bio prepun boli i tuge, trpili, ne trpili, nikada ništa na bolje se promijenilo nije?
• Koliko je mnogo onih koji su čitav život proveli i u boli i tuzi i nikada nije došlo nikakvo olakšanje? Je li to znači da oni nisu ispravno i dobro trpili?
• I tako dalje.

Uvijek se, uz ispravno promišljanje, može doći do drugačijih zaključaka, ali mi volimo da posmatramo izuzetke – Crne labudove, i da od njih pravimo pravila, zaboravljajući ono što Nasim primjećuje u svojoj knjizi, kako smo već iznad naveli, da se Crni labudovi ne mogu predvijeti i kao takvi se nikada neće ponoviti.

Zaključak

Život je mnoštvo nepredvidljivih događaja, potpuno slučajnih, na koje apsolutno nikakvog uticaja nismo imali. Zato je važno da pokušamo iskoristiti postojeći trenutak u kom se nalazimo tako da prije svega očistimo svoje namjere, svoju nutrinu (dušu), te budemo na pomoći onima oko nas. Na taj način će čovjek postići barem određeni nivo zadovoljstva, sreće i uspjeha, makar bio i relativno ili veoma siromašan. Za one koji vjeruju u život poslije smrti, sigurno je da se nadaju mnogo pravednijoj raspodjeli dobara, prema onome kako su radili, ali i veoma mnogo se trudili, iako rezultati nisu došli niti bili uopšte na vidiku zbog toga što su bili u takvom mjestu i u tom vremenu. Gubitak ili dobitak, ne moraju da znače niti uspjeh, niti poraz. Niti lagodan život niti bol i patnju. Sve ja manje ili više stvar unutrašnjeg osjećaja i načina na koji se gleda svijet oko sebe, pa makar čovjek bio u zatvoru ili bolestan od neke teške hronične bolesti.

0

Hits: 154