Nema tog čovjeka koji nije imao iskustvo takvo da su ga nečije riječi toliko povrijedile da sama pomisao na to što se dogodilo, još možda i prije nekoliko decenija, izaziva tugu, žal, depresiju. Iako oko nas postoje i ljudi koji nas svojim riječima liječe, ulijevaju nam nadu, vjeru, daju nam neku unutrašnju snagu da prebrodimo trenutne životne probleme, te riječi s vremenom izblijede, ali riječi snažne uvrede ne blijede gotovo nikada.

Čovjek se uči govoru u veoma ranoj dobi svoga života, ali za mnoge ljude govor ostane na veoma osnovnoj, sirovoj ravni, bez usavršavanja kroz život. Govor je najvažnija sposobnost koju čovjek ima. Uz govor on može da izrazi svoja razmišljanja, shvatanja, i ono najvažnije u prisnoj međuljudskoj komunikaciji svoje emocije.

Reci robovima mojim da govore samo lijepe riječi: – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među vama, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.

Kur’an časni, Al-Isra:53

Kanali međupersonalne komunikacije

Postoje različiti načini komunicije s drugim ljudima. Oni mogu biti svakako prije svega formalne i neformalne prirode. U poslovnoj komunikaciji svi teže formalnoj komunikaciji i postoje čak razni kursevi ili studiji na kojima se uče načini formalne komunikacije. To prije svega znaju oni koji se bave odnosima s javnošću u određenim organizacijama, popularno nazvano PR menadžeri (Čita se, Pi Ar) – PR – Public Relations.

No, iako je formalna komunikacija itekako važna, neformalna komunikacija može često puta da ponudi mnogo više povratnih informacija, kako u poslovanju, tako i u svakodnevnom životu.

Neki od vidova neformalne komunikacije su:

• Blicanje/amblendovanje vozilu koje ide u susret
• Podizanje obrvama u znak pozdrava
• Osmijeh
• Mahanje rukama
• Govor tijela uopšte
• Usputna poruka kolegi ili partneru koja daje do znanja da se o njima misli i vodi računa i slično

Znati slušati

Iako se učimo pričati u veoma ranoj životnoj dobi, naučiti slušati je mnogo teže. Neki ljudi ustvari ne nauče slušati za čitav svoj život ma kako dugo ga žive.

Nije rijedak slučaj kada nam neko govori da mi u svojoj glavi jedva čekamo da završi kako bismo postavili pitanje ili replicirali. To ustvari znači da mi ne slušamo i da nismo baš pažljivi slušaoci. Svima onima koji imaju ovaj problem, savjetuje se zapisivanje zabilješki, kako bi se, eventualno, moglo replicirati jednom kada sagovornik zvrši izlaganje.

Kažu da su najbolji slušaoci oni koji imaju veoma izraženu empatiju – sposobnost razumijevanja drugoga i sagledavanja perspektive iz drugog ugla, ugla sagovornika.

Znati pitati

Kada nas učitelj ili trener nakon nastave upita: „Ima li neko pitanje”, mi svi šutimo. Znamo li zašto je to tako? To može biti iz dva razloga, ili nismo slušali – ne znamo slušati, ili ne znamo postaviti pitanje. Sigurno je da je u glavi zbrka oko mnogo čega što je govornik izlagao, ali nekako u tom trenutku nismo sposobni da sročimo smisleno pitanje i jednostavno radije prešutimo kako ne bismo ispali glupi.

U osnovi postoje dvije vrste pitanja. Ona koja otvaraju, i ona koja zatvaraju put ka daljnjoj komunikaciji sa sagovornikom.

Ako se postavi pitanje npr: „Koliko je sati?” Dobiće se precizan odgovor i sva komunikacija će završiti na tome.

Međutim, ako se postavi pitanje: „Šta vi mislite o onome što smo razgovarali na sastanku?” Moguće je da će sagovornik, ako ima povjerenje u nas, biti spremn za diskusiju.

Ako se želi doista s nekim ući u razgovor i čuti drugo mišljenje, neophodno je prvo iznijeti vlastiti stav, kako bi se sagovornik ohrabrio, te uspostavilo povjerenje. U suprotnom, sagovornik može osjećati određenu dozu pritiska da iznese svoj stav i vrlo je moguće da će lagati, kako bi ostao neutralan i ne doveo se u nezgodan položaj. Jednom, kada se iznese vlastiti stav, tada je prethodno pitanje možda bolje postaviti u emotivnom, umjesto u racionalnom smislu. Odnosno „pomjeriti” potencijalni odgovor iz glave u srce, na slijedeći način: „Kako se vi osjećate o onome što smo razgovarali na sastanku?” U ovom slučaju se sa sagovornikom ostvaruje dijalog, a ne razgovor. Primjera radi, s otmičarem se razgovara, ali se ne vrši dijalog. S njima se razgovara o uslovima puštanja talaca, a ne o tome da li je to što on radi ispravno ili ne.

Znati govoriti

Svi oni ljudi koji se bave komunikacijom, znaju kako je ovo veliki problem u Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu uopšte. Jako je mnogo sposobnih ljudi među nama. Stručnjaci su iz raznih oblasti, ali su veoma nespretni kod davanja izjava ili govora o onome što znaju ili misle. Uz razne alate i platforme na internetu takve izjave se dijele brzinom svjetlosti i nažalost dolazi do ismijavanja i izrugivanja mnogih, veoma uspješnih ljudi. Tu je krivo prije svega obrazovanje u kome se ne pridaje značaj prezentovanju misli i osjećaja, nego samo sirove informacije kroz razne vrste testova. Kako naučiti pisati pismo se uči u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole, i nikada do kraja studija (uključujući postdiplomske studije) ne koristi se ni u jednom jedinom konkretnom primjeru, za razliku od npr. tablice množenja, koju svi znaju i koriste u svakodnevnom životu.

Kao što smo naveli primjer kako postaviti pitanje, odnosno da se pokuša „spustiti” iz glave u srce, isto je i kod govora. Kada se želi iznijeti neka kritika, sugestija ili pohvala, sagovornik bi trebao osjetiti da je to racionalno, s snažnim argumentima, ali i empatijom, te da ono što se sagovorniku sopštava dolazi iz srca i da se doista ubijeđeno u to što se govori uz puno uvažavanje.

Primjera radi, mnogi vjerski propovjednici (bilo koje konfesije) prave upravo takve greške. Oni čitaju činjenice s papira, ili ih pak nauče napamet i izbiflaju što je moguće veći broj u što kraćem roku, bez ikakvog truda i pokušaja da ono što pričaju dolazi iz srca. Jer ono što dolazi iz srca, odlazi u srca ljudi, a ono što dolazi iz „gornjeg” dijela, iz glave, nerijetko samo prođe kroz nju – kao što kaže narodna izreka, na jedno uho ušlo, na drugo izašlo.

Znati (pre)šutiti

Mnogo je situacija u kojima je dobro (pre)šutiti, kako u poslovnoj, formalnoj, tako i u neformalnoj komunikaciji. To znamo svi, i nije potrebno posebno objašnjavati.

Šutnja također može imati i drugi efekat. Osoba koja je inače po prirodi komunikativna, rado dijeli svoja razmišljanja i ideje može upotrijebiti šutnju kao snažan argument protiv sagovornika i onoga što oni iznose, jer ponovo, to „silazi” iz „gornjeg” dijela, glave, u srce. Naravno, takav vid, neformalne komunikacije ne treba zloupotrebljavati!

Osim toga, štunja može značiti i veoma visok stepen empatičnosti i poštovanja, dok sagovornik iznosi svoj dio, kao što smo govorili u poglavlju Znati slušati. 

Ja

U zavisnosti koliko često koristimo ličnu zamjenicu JA u razgovoru (bilo kom obliku komunikacije) s drugima, mnogo govori o tome da li smo kao ličnost zreli, ali i sposobni da iznesemo vlastite stavove. Odnosno, da li znamo da slušamo, pitamo i na kraju krajeva prezentujemo sebe, svoje misli, ili ono za šta smo zaduženi. Naš jezik je poprilično siromašan riječima u odnosu na mnoge druge jezike, ali ipak je to naš, maternji, jezik s kojim odrastamo i veoma dobro ga razumijemo.

Stoga, ako u komunikaciji s drugima, za bilo šta što smo uradili koristimo ličnu zamjenicu JA, to može imati veoma loš prijem kod sagovornika kroz neformalne kanale. Kao što je npr: „Ja sam pripremio ovu prezentaciju danas, …” Umjesto: „Pripremili smo danas prezentaciju na kojoj ćemo, …”. Iako je osoba možda radila sama na tehničkoj pripremi prezentacije, ona to ipak nije uradila sama. Koristila je materijale i sredstva mnogih drugih ljudi, te je, nepotrebno, isticanje sebe u tom poslu neformalni znak oholosti. S druge strane, sagovornicima se daje do znanja, da su oni dio onoga što im se prezentuje, a ne da samo puki slušaoci, ako se koristi drugi oblik.

Druga lična zamjenica koja se nerijetko koristi, a koja ima veoma loš uticaj na sagovornika kroz neformalnu komunikaciju je TI/VI. Kada god se obraća drugima s Ti/Vi, neophodno je sagledati sve aspekte i vidjeti da li je to zaista neophodno, jer je možda mnogo preciznije, tačnije, poštenije, pravednije i na kraju krajeva osjećajnije ako se upotrijebi zamjenica Mi. Primjer za to je: „U narednom periodu trebate (skrivena zamnenica Vi) uraditi to i to, da bi smo postigli rezultate te i te…” Umjesto, „U narednom poriodu trebamo (skrivena zamjenica Mi) uraditi to i to, da bismo postigli rezultate te i te…”.

0

Hits: 171