Svi se slažu, pa čak i oni koji ne vole školu da nam treba reforma barem u osnovnoškolskom obrazovanju. Ali, ne jednom promijeniti na devetogodišnje obrazovanje i snalazite se sami, nego agilno, aktivno. Barem jednom u dvije godine da se učine određene, nikako radikalne, promjene.

Ljudi vole evoluciju (postepene promjene), a ne vole revoluciju (nagle promjene).

Simon Sinek

Također, svi su svjesni da je država u veoma teškom položaju, od „običnog”, „malog” čovjeka, do vrha države. Sve je poremećeno i više ništa nije na svom mjestu. I to već odavno. Ne samo u ekonomskom smislu, nego u moralno-etičkom, principijelnom. Postoje samo i jedino dvije stvari koje stanje mogu popraviti. O onoj trećoj, ne želimo ni da govorimo – ratom je nametnuto ovo stanje, pa se ratom može nametnuti i neko drugo.

Te dvije stvari su odgoj i kvalitetno obrazovanje. U Bosni i Hercegovini postoji preko 70 visokoškolskih ustanova. Primjera radi. Neka svaki od tih univerziteta i visokih škola „ibaci” po 10 pravnika svake godine, to je 700 pravnika, ili 700 inžinjera nečega, ili 700 ekonomista ili, … Činjenica je da oni „izbacuju”, „štancaju” kadar kao na pokretnoj traci i tu se radi o mnogo većim brojevima. Kadar koji ima diplome, a nikakvo znanje, i još manje vještine. I ne, ne želimo ovdje uopšte govoriti kako je recimo Univerzitet u Sarajevu ili onaj u Tuzli, ili Banja Luci svijetli primjer. Ne! Nikako! Čak šta više. Dubljom analizom bi se dalo doći do rezultata koji, sigurni smo, pokazuju da su upravo ti „veliki” i „važni” univerziteti krivci za mnoga stanja u društvu.

Mnogo starijih osoba je završavalo razne fakultetete sumnjivih kvaliteta samo i jedino zato što im je trebala diploma da bi nastavili obavljati posao na radnom mjestu gdje ga već obavljaju. Što je samo po sebi apsurd. Ako se ima neki službenik, ma kog nivoa na piramidalnoj strukturi upravljanja (kakav je u većini organizacija u BiH), koji obavlja svoj posao veoma kvalitetno i to već godinama, a nerijetko i par decenija, zašto takve osobe maltretirati po „stare” dane i tražiti im nekakve diplome? Naravno da će ljudi u kasnim 30-im, 40-im, pa i 50-im pribjeći kupovini diplome. Svjesni su da oni tu nemaju šta posebno naučiti, nego je negdje neko bio „pripametan” pa donio nekakve odredbe da se mora imati diploma – nekakav papir. I te ljude apsolutno razumijem. Ne opravdavam, ali razumijem. Na nakaradna pravila daješ nakaradna rješenja.

Bosni i Hercegovini prijeko su potrebni obrazovani ljudi, s naglaskom obrazovani, a ne diplomirani – posjednici diploma, uz veoma visoke etičke i moralne principe. Bosna i Hercegovina kako u zemlji, tako još više u dijaspori itekako ima ljude koji su i obrazovani, i učeni, i znani, ali i sa veoma visoko izraženim vještinama. Nisu diplome sticali kroz pisanje tzv. naučno-istraživačkih radova, nego kroz zaista stvarne projekta, stvarne naučne i istraživačke radove. Kroz to su stekli mnoga znanja, ali i vještine.

Iako ih BiH ima, nešto očito ne štima! A u nastavku ćemo pokušati dokučiti mali dio toga, i ponuditi rješenja iz sadašnje perspektive za te male ali veoma bitne stavke u reformi obrazovanja.

Empatija

Ovo bi trebalo da bude prvo kod obrazovanja. Jer uz etiku, moral, ćudoređe kada dolazi obrazovanje, onda ono dolazi uz veoma visok stepen empatičnosti, a to onda čini preporod cjelokupnog društva. Naravno, za ovo ne postoji tajni, čarobni recept, niti je lahko sprovesti bilo koju od zamisli, tako da nećemo davati nikakve prijedloge, da se ova praksa usvoji prije svega u odgojno-obrazovnom procesu, a onda posljednično i u društvu. No, mora biti prva!

Jednoobraznost

Pluralnost mišljenja mora postojati, kao i slobode izražavanja i naravno ljudska prava – barem ona po UN normi. Ali također moraju postaji i određeni normativi, standardi. Mi ljudi smo skloni anarhiji ako nas se ne stavi pod ogovarajuće kako etičko-moralne tako i bilo koje druge norme, principe i pravila. I neke od nas je neophodno kazniti i to veoma strogim kaznama, da bi se očuvalo zdravlje društvene zajednice, kroz „brutalan” primjer (javnog) kažnjavanja.

No! U obrazovanju nam je prijeko potrebna jednoobraznost na dvogodišnjem nivou. Ili, zbog trenutne ekonomske situacije u državi tro- ili najviše četveregodišnjem. A to podrazumijeva:

• Udžbenici na jednom kantonu ili ekonomsko(-političkoj) regiji moraju biti isti! Ministarstva moraju raspisati konkurse na kojima će se odabrati najbolji JEDAN udžbenik za određeni predmet i koji će važiti određeni period (kako rekosmo iznad, najviše 4 godine). Udžbenik može također biti sastavljen i iz više drugih, gdje su pojedine oblasti obrađene bolje, kvalitetnije. To je svakako tehnička stvar raspisivanja konkursa, da li po udžbeniku ili oblasti. Taj udžbenik će se zatim štampati visokokvalitetnom štampom o trošku države i škola će biti njegov vlasnik, dok će učenik taj udžbenik dobijati BESPLATNO na služenje. Isto kao što radimo s pozajmljivanjem knjiga iz školskih biblioteka. Naravno, ako se nešto dogodi s knjigom, onda se mora i platiti, to valjda ne treba posebno naglašavati. Roditelji trebaju kupiti (kvalitetan) okvir za te knjige kako bi se knjiga sačuvala od habanja.
• Sve sveske za određeni predmet moraju biti iste na predmetnoj regiji, pa čak iste i boje.
• Sav pribor, pa čak i tvrdoća olovke mora biti ista, uključujući trokut, uglomijer, ali i nešto što se u obrzovanju u BiH još uvijek ne koristi, a to je kalkulator.
• Svi testovi moraju biti takvi da je subjektivnost nastavnika svedena na minimum.

Informatička pismenost

Informatika je uvedena kao predmet u nižim razredima ima već nekoliko godina. Sjećam se kada su se razredni nastavnici žalili da im niko nije izašao u susret vezano za to – nego samo naredili „odozgo”. Informatika treba biti od petog razreda, a u nižim razredima djeca treba da nauče koristiti olovku. Da razviju kognitivne sposobnosti kroz pokrete ruke, pisanja obavezno pisanim slovima – slovima u kojima je utkan dio duše. Još od najranije dobi djeca se moraju učiti crtati i skicirati u izražavanju vlastitih misli i osjećanja kroz takozvane mape uma.

Jedan od osnovnih ciljeva informatičke pismenosti mora biti usvajanje vještine kucanja naslijepo i to najkasnije do sedmog razreda.

Vještine prezentacije, kao i korištenje tabličnih programa uz pomoć kojih se mogu vršiti matematičke operacije (ne samo osnovne, nego i npr procentni račun) usvojene u drugim predmetima, prije svega matematici.

Djeca koja nemaju fizičku tastaturu kod kuće trebaju dobiti mogućnost dodatnog usavršavanja na školskim računarima. Pandemija, koja je još u toku, pokazala je da veoma mali broj djece nema tablet ili PC/Laptop kući, a što se zahvaljujući ljudima dobre volje relativno brzo riješilo kroz donacije.

Cjelodnevni boravak

Djeca bi trebala da budu u školi najmanje 8h svaki dan! Baš onoliko koliko i roditelji na poslu. Valja se navikavati na “puno radno vrijeme” od malih nogu. Što se prije navikne, biće svima bolje.

Naravno, to ne znači da će djeca imati 8 školskih časova. Jer u školi treba da bude barem jedan sat za ručak (kuhana zdrava hrana, po veoma pristupačnim cijenama, stimulisana od strane države).

U postnastavnom periodu djeca treba da rade zadaću, druže se, socijalizuju. Treba da budu daleko od društvenih internet mreža i video igara, a da igraju igre koje razvijaju kreativnost i kognitivne sposobnosti.

Takva djeca, ne nose kući knjige niti sveske (osim ponekada) i vrijeme kući provode u društvu s porodicom, komšilukom, prirodom, … U tom slučaju, roditelji ne moraju da sjede do 23.00 i s djecom uče, pišu, crtaju, …

Vještine i praksa

Slušao sam prije nekih 5-6 godina (ako me sjećanje dobro služi) na Radio BIR nekog čovjeka koji je bio jedan od aktera zagovaranja devetogodišnjeg obrazovanja u BiH. Ideja tih inicijatora je bila da se pokuša kopirati i prilagoditi njemački obrazovni sistem. Naime, u Njemačkoj je osnovna škola od prvod do četvrtog razreda i već u petom razredu djeca idu u nižu srednju. A poslije devetog (od ove godine i poslije desetog, pa čak i poslije jedanaestog) u višu srednju kojih ima nekoliko vrsta, baš kao i nižih srednjih škola.

No, kako je u BiH sve u poletu i zaletu za jednog izbornog mandata, jer se poslije izbora sve pretumba, tako je cijela ta reforma s devetogodišnjim obrazovanjem propala. A propala je, jer mi želimo nagle promjene. Nažalost, nisu bili uzeti u obzir mnogi vanjski faktori, pa da se reformi pristupi postepeno, kroz evoluciju, a ne revoluciju.

Veli taj čovjek s Radio BIR-a, da je i u BiH, slično kao i u Njemačkoj trebalo da se djeca već u sedmom razredu pomalo razvrstavaju prema sklonostima, talentima, željama, vizijama, potrebama tržišta na kraju krajeva. Pa tako da tri zadnja razreda osnovne škole budu kao neka niža srednja ili pripremna srednja škola. Kome treba više tehničkih nauka imao bi više tih predmeta, kome jezičkih više tih, kome sportskih više tih i slično.

Da bi se đacimo omogućilo da vrše praksu u firmama, neophodno je izvršiti kompletnu reorganizaciju uz maksimalnu transparentnost privatnog i javnog sektora u poslovanju, a što u BiH nije moguće barem ne u narednih 30-ak godina. Stoga, država jednostavno mora iznaći sredstva kroz kredite ili kako god, te obezbijediti laboratorije i radionice u kojima djeca neće samo gledati u instrumente, nego s njima doista raditi.

Naša djeca nauče sve o hrastu, bukvi, ljubičici, krompiru, o strukturi sjemenke, a niko ništa od toga uživo ne dodirne. Dijete netom poslije nastave iziđe u obližnji park i ne zna razlikovati stablo ili krošnju šljive od hrasta. Take stvari se postižu samo i jedino kroz praktičan rad.

Video materijali i animacije

Obrazovanje je još davno moralo uvesti video materijale i animacije za svaki predmetni školski sat. U zavisnosti od uzrasta djece i oblasti, video ne bi smio biti duži od 2, 5 10, ili 15 minuta. Ali nikada duži od 15 minuta. Jako je mnogo studija vršeno o tome koliko se može zadržati koncentracija i koliko informacija se može prikupiti posmatrajući sliku određeno vrijeme. Video je (uz audio) mnogo slika u sekundi visoke kvalitete s desetinama ili milijardama detalja.

Ministarstvo mora raspisati konkrus za takva videa isto kao i za udžbenike za određeni vremenski period. Uz pomoć tih videa nastavnicima bi se umnogome olakšalo, ali bi to bio jedan ogroman korak ka Obrazovanju 4.0, odnosno, ono što nas u budućnosti čeka, s pandemijama ili bez – online obrazovanje.

3

Hits: 44