Ne volim čitati romane, niti bilo kakva štiva iz kojih čovjek ne može naučiti nešto novo. Dobiti neku novu vrijednost (value što bi rekli englezi). Mada, moram priznati par romana koje sam pročitao u zadnjih 10tak godina, a koji su svi izdati u postratnom periodu od bosanskih autora, ipak sam štošta naučio. Možda čak i mnogo više nego iz nekog stručnog štiva. Jer nisu to bili tek tako, neki usputni romani, poput turskih ili španskih ili kojih već sapunica. Svakako, ljubitelji knjige i reći će mi na sve ovo, pa romani i jesu ovo iz čega izvodiš razne zaključke, uviđaš mudrosti, praviš paralele, a ono drugo su samo marketinške stvari, stvari kiča i šunda. Kako god bilo, moram priznati, da kako starim, čini se uviđam mnogo više stvari oko sebe nego prije. Kako kaže ona jedna ilahija: “Kud god da se okrenem, Tvoj znak me opomene.”
Roman akademika Enesa Karića (kojeg usput rečeno naše društvo uopšte ne cijeni, nego naprotiv. Ali, sjetiće ga se i ukivati u zvijezde kada ga spustimo u kabur. A možda još početi i prije, kada mu Azrail uzme dušu – takvi smo) Pjesme divljih ptica napisan prije 11 godina, o kom sam čuo mnogo toga, pročitah tek u zadnjih nekoliko dana. Čitajući ovo štivo moram priznati da sam se i osmijehnuo ali i nasmijao. I rastužio, ali i zaplakao. Uznemirio, ali i zabrinuo. Osjetio sam i pronašao se u mnogim likovima romana. Ponajmanje u riječima, mudrosti filozofa Hasana (Hasan Kafije Pruška, Allah mu kabur proširio i poživio ga među dobrima), i pomalo sam ljubomoran na njega. Mnogo je bolje, rječitije, sažetije iskazao svoje misli i osjećanja nego što bih to ja ikada, čini mi se.
Ne znam da li je roman obavezno ili fakultativno štivo u osnovnim i srednjim školama ili pak fakultetima. Ne znam ni da li treba biti. Nisam stručan za to. Ali, rado bih volio vidjeti kratku seriju od 10tak, 15 epizoda snimljenu na osnovu ove knjige. Snimljenu u tursko-bosanskoj produkciji, za tursko, ali i balkansko tržište. Imalo bi se mnogo toga šta reći, poručiti, ali i za one koji žele pouku i poruku uzeti također. Takvih je uvijek bilo malo, kao što nam to pripovijeda i sam Humo u akademikovom romanu. Ali, koliko god da ih je, vrijedni su, i ne treba ih pustiti, ignorisati, …
Ne volim pisati po knjigama. Nekada prije sam to volio, ali sam uvidio da svakim novim čitanjem imam šta novo zapisati, podvući, zabilježiti, pa sada ipak pišem u neku bilježnicu sa strane. Zapisao sam nešto, a moglo se zapisati mnogo toga. No, od to nešto, izvdajam samo par, čisto onako, da probudim znatiželju, za one kod kojih se probuditi može.
“Ali, ništa Bog tako ustrajno ne goni kao vrijeme. Ne osvrći se za vremenom, za proteklim godinama, … Nećeš vidjeti ništa u daljinu, samo brazde po vlastitom licu i rukama.”
“Kad nam je najteže, tad smrti nema.”
“Dan je stvorenje koje živi jedan dan, i umire savladano svojim i umorom drugih stvorenja.”
“Ko puno pita, okiva se u tjeskobu.”
1“Šejh Semnani je govorio da se čovjeku uvijek desi ono najbolje! Nedajbože da mu se desi ono najgore!”
Hits: 90
