Ako ste tek skočili na ovu stranicu, možda prije svega da pročitate prethodne dijelove i to:

• Softverski obrt/zanatstvo
• Softver zanatlija II
• Softver zanatlija III – Demistifikacija agilnosti
• Softver zanatlija IV – Softverski obrt
• Softver zanatlija V – Stav softverskog obrta
• Softver zanatlija VI – Između hrabrosti i ludila – profesionalizam
• Softver zanatlija VII – S vana kalajli unutra belajli
• Softver zanatlija VIII – Argumenti za ubijediti sebe, ali i druge u određene prake

Svi smo mi čuli priče ili pak imamo nekoga u komšiluku ili rodbini da je ostvario neki “američki san”. Dolazi iz skromne porodice, trudio se ili trudila, radio, mučio, učio, trenirao. S takvim se društvo uglavnom ismijava, jer su takvi uglavnom neki štreberi. Od, “Hamo vid’ mu glave”, “‘ta će on ja mu kroz noge probacivao”, pa nadalje. Međutim, kada uspiju i ostvare svoj san, onda im svi zavide.

U ovom, osmom poglavlju Sandro nam govori o njegovom dječačkom snu i putu kojim je prošao da bi ga ostvario. No, jednom kada se ostvari dječiji san, shvati se da tu nije kraj, a i da se više nije ni dijete. Život ide dalje, borba ide dalje. Tako je bilo i sa Sandrom čija je dječačka želja bila da jednoga dana živi u Londonu. Ta želja se ispunila 2004. godine, ali on je tada već imao 27 godina i relativno zavidno programersko iskustvo. Jednom kada se preselio u London život je počeo iznova, kao uostalom kod gotovo svakog preseljenja većine nas koji smo se selili.

Da bi se ostvario dječački san potrebno je imati dvije veoma važne stvari i to jasno i precizno definisane i to: FOKUS i ODLUČNOST.

Ako je cilj jasno definisan i ako se fokus konstranto drži na tom cilju, onda uz određeni stepen odlučnosti cilj će se dostići prije ili poslije. Kako kaže jedna poslovica, ako plan za postizanje cilja ne funkciniše, promijenite plan, ali cilj nikada! Zbog toga je važno učiti samoga sebe, ali i savjetovati svoje bližnje da jasno definišu svoj životni cilj još u ranoj mladosti. Taj cilj će pomoći kasnije kod odabira škole, kasnije fakulteta, ali i nekih drugih životnih (ne)prilika.

Na ovu temu smo pisali poseban članak prije određenog vremena: Znamo li šta hoćemo?.

Svakako, mnogi od nas rade poslove na kojima uopšte ne uživaju. Ne misli se ovdje na lošeg šefa ili teške kolege s kojima se ne može naći zajednička riječ, nego više o tome da se mnogi ljudi bave određenim poslom samo i jedino zbog plate koju dobiju na kraju mjeseca. Naravno, svi mi radimo za platu, niko ne radi za lijepu riječ, ali šta god da radili u životu, tada, dok to radimo trebamo raditi s ljubavlju. Samo na taj način se može izvući maksimum iz posla i može se izvući lična korist. Jer i obavljanje posla je put ka postizanju zadatog cilja, bilo da je to posao na kom se silom prilika, bilo da je dio dječijeg sna. I to je vjerovatno prva greška gdje većina ljudi pada i nikada ne ostvari svoje snove ili barem dio snova.

S programerima je to još i interesantnije. Programeri biraju posao prema onome što žele da nauče, a napuštaju ga onda kada ili više ne uče, ne usavršavaju se ili pak učenje se počinje razlikovati od puta ka dostizanju vlastitog cilja. Svakako ovdje govorimo o programerima profesionalcima, Softverskim velemajstorima.

U nastavku ovog poglavlja Sandro nas podsjeća u nekoliko rečenica od drugih autora šta nas to motiviše, a o čemu smo i mi pisali u drugom članku pod nazivom: Jeste li pronašli šta vas doista motiviše?

Karijera unutar kompanija

Nije rijedak slučaj, a posebno u Bosni i Hercegovini, pa tako i na prostoru cijele bivše Jugoslavije da se razmišlja u smislu: “Da mi se uvaliti u neku firmu, dobiti posao i do penzije prst u uho”. To su posljedice nakaradnog sistema, koji koliko god njegove dijelove koji su bili dobri hvalili, u cjelini nevalja, pa je zbog toga i propao. Da je valjao, živio bi i dan danas, ako ne na prostoru Bosne i Hercegovine ili pak cijele bivše Jugoslavije, onda u nekim drugim državama Istočnog bloka.

Imati ovakav stav je izvan okvira razmišljanja autora knjige o kojoj pišemo, ali i autora ovih redova koje upravo čitate. Mi se ovdje bavimo isključivo ljudima koji jesu ili žele biti velemajstori u svom poslu, odnosno konkretno u razvoju softvera.

Većina firmi s vana izgleda odlično i čovjek poželi da radi u toj firmi, u tom timu. Sve izgleda više nego super. Međutim, veoma rijetke firme su one koje su zaista onakve ili približno onakve kako se reklamiraju i predstavljaju vanjskom svijetu. U takvim firmama čovjek vrlo brzo dobije želju za napredovanjem u karijeri. Mada, nekada se zna dogoditi i da je firma odlična, ali pravac kretanja firme i vlastiti zadani cilj se ne podudaraju, pa se firma također mijenja. Obično to bude s tugom i žaljenjem, a počesto i s nostalgijom za firmom, radnim okruženjem, kolegama, …

Kod ovog primjera se može jasno vidjeti koliko smo odlučni u postizanju vlastitog jasno definisanog cilja. Ako nemamo cilj, radije ćemo sleći ramenima i ostati u firmi s dobrom rajom, i “pomiriti se s sudbinom života”. Međutim, ako je cilj jasno definisan, tada će se ići i na lošije radno mjesto, u lošijoj kompaniji s lošijim međuljudskim odnosima kako bi se ostvarile određene vlastite dobiti koje pomažu u karijeri.

Kompanija i radno mjesto nikada ne bi smjeli biti ispred vlastitog životnog cilja.

Sažetak

Sažetak, kao zaključak svega onoga što jeste i nije spomenuto ovdje, a odnosi se na dugi i mukotrpan put za ostvarenje vlastitog cilja ostavili smo za kraj.

Svaki velemajstor, pa tako i Softverski velemajstor mora se truditi da ima tri, skoro pa najvažnije stvari, tokom svoje karijere, kako bi bio u stanju napredovati i ostvariti svoj cilj (ili pak ciljeve) i to:

• Autonomija (Autonomy)
• Majstorstvo (Mastery)
• Svrha (Purpose)

Rad ne mora nužno biti i pričinjavanje zadovoljstva, ali naprijed navedene tri stvari moraju biti ispunjene u svakoj firmi, u svakom timu, kako bi se kao Softverskom velemajstoru ostvarila prilika za napredovanjem u karijeri, ali i kako rekosmo ostvarenju vlastitog cilja.

7

Hits: 103