Nastavljamo sa čitanjem knjige The Software Craftsman autora Sandra Mankusa (Sandro Mancuso). Ako ste tek skočili na ovu stranicu, možda prije svega da pročitate prethodne dijelove i to:
- Softverski obrt/zanatstvo
- Softver zanatlija II
- Softver zanatlija III – Demistifikacija agilnosti
- Softver zanatlija IV – Softverski obrt
- Softver zanatlija V – Stav softverskog obrta
Vjerovanto je svako u Bosni i Hercegovini iskusio (o izuzetcima ne govorimo gotovo nikada, tako da ćemo taj dio izbeći i ovaj put) situaciju u kojoj je morao ostajati na poslu mnogo duže, dolaziti neradnim danima, pa čak i državnim ili vjerskim praznicima, a sve bez dodatne naknade. Naravno, razni šefovi bi se izgubili u 16.00, a vikendom ili praznikom bi samo pozvali telefonom s neke vikendice da pitaju kako stvari idu i ako ne idu kako su oni zamislili, naružili bi sve one koji RADE.
Situacija nije mnogo drugačija ni u mnogim Zapadnim zemljama za koje mi mislimo da su raj za radnike i ranička prava.
U ovom poglavlju, petom, Sandro nas podsjeća na njegovo iskustvo iz mladih dana, a to su 80-e prošlog stoljeća. To iskustvo je upravo onakvo kako navedosmo u uvodu. Prekovremeni rad, rad vikendom, menadžerska slatkorječiva posla: „Možete vi to!”, „Vjerujem u vas!”, „Marketing tim je već odradio svoj dio posla i obavijestio klijente da ćemo sve dostaviti i ispoštovati rokove.”, i slične izlizane fraze kojima se (uglavnom mladi) ljudi pokušavaju motivisati da urade mnogo više nego što ustvari mogu.
Sandro nam ne daje detalje iz svog privatnog života da li je on zaista „morao” da bude u tom i takvom okruženju, osim detalja da je on želio da radi taj posao i da se dokaže. Mnogi mladi ljudi nisu primorani finansijskim ili nekim drugim uslovima da pristaju na sve i svašta na poslu, posebno ne u IT svijetu, ali sami sebi pomijeraju granice iz najmanje dva razloga, koja su očito i Sandra motivisala:
- Dokazivanje samome sebi da se može
- Želja da se po svaku cijenu bude dio tima koji će uspjeti i time osvojiti titulu heroja
Autor ovih redaka je iz generacije kada se znalo takmičiti ko će nespavati duže radeći na nekom projektu. Sjediti ispred monitora do iznemoglosti. To je nerijetko znalo uticati na mnoge veoma važne stvari poput zdravlja ili odnosa u porodici, ali želja za učenjem, želja da se završi projekat i da projekat ugleda svjetlo dana kako bi se bilo ponosno na samoga sebe nadjačala bi sve druge probleme. Današnje generacije čini se da nisu toliko i na takav način posvećene poslu, ali i želji za uspjehom. Želji da se vide rezultati vlastitog rada.
Naravno, iz ove perspektive može se govoriti da li je pristup prijašnjih generacija (kojoj pripada i Sandro) bolji ili lošiji u odnosu na mlađe.
Sandro u ovom poglavlju veli da on vidi jedini problem u svemu vezano za probijanje vlastitih granica i ne zauzimanja racionalnog stava prema samome sebi prije svega. Taj problem je:
Nedostatak pregovaračkih vještina.
Od kako se ustanovilo da programerima itekako nedostaju pregovaračke vještine i od kako se to toliko forsira svuda okolo dobili smo, čini se, generacije koje su odlični pregovarači, ali u prosjeku veoma loši ili mnogo lošiji programeri nego prethodne generacije. Nikako na zelenu granu, rekli bismo. Da se neko ne bi našao uvrijeđen oko ovoga starije i mlađe generacije, treba pogledati statistički. Nekada smo imali relativno mali broj programera, ali svi oni, ili većina su bili izvrsni programeri. Danas imamo hiperprodukciju programera koji žele da se bave tim poslom samo zato što je tu dobra plata, dobra zarada, a niti su talentovani za programiranje, niti ustvari žele da dokažu samima sebi kako oni to mogu, znaju, …
No, pokušavajući gledati stvari iz više uglova i razumijevajući sve okolnosti svih strana, može se doći i do zaključka da je teško izrasti u profesionalca, ako se dobro ne iskali. Teško je biti kvalitetan, ako se ne prođe kroz mnoge veoma kritične životne i profesionalne faze i situacije, faze sagorijevanja onog lošeg i ostanka samo onog najboljeg (baš poput obrade zlata). Naprosto, puko teoretistanje i čitanje o raznim situracijama iz knjiga nije isto kao i ono kada se kroz život prođe vlastitim tijelom i čineći sam svoj vlastiti korak.
Naučiti se reći NE
Zato je važno znati i šta znači biti profesionalac i kada znati reći NE. Ali i to da kada se kaže NE, treba znati reći validne argumente zašto je nešto NE. Ako se stalno bude govorilo NE, to će neminovno voditi u drugu krajnost, a to nije ona koju čine profesionalci.
Jer, reći NE s valjanim argumentima donosi svima korist. I programeru, i menadžeru, i raznim timovima u marketingu i prodaju, odnosno cijeloj firmi u konačnici, pa čak i klijentima. Dostaviti proizvod (softver) po svaku cijenu u određenom roku, a sutra imati nebrojeno mnogo problema s klijentima i otklanjanjem problema, naplatom, otkazivanjem naplate, neuporedivo gore za sve u lancu proizvodnje od toga da se proizvod dostavi par sedmica ili mjeseci kasnije ili pak s ograničenim brojem mogućnosti.
Niko se (osim u rijetkim, posebnim situacijama) ne budi ujutro i pomisli: „Idem danas da im zagorčam život!”. S pomislima da se će se napraviti pakost nekome, a posebno ne svom timu u kom se radi na razvoju proizvoda, bilo da se programer, menadžer ili bilo koja druga uloga. Stoga je važno razumijevati jedne druge i biti profesionalac u svakoj mogućoj situaciji.
9Hits: 49
