Ljudi koji imaju zdravstvenih problema, uglavnom hroničnih, teških, neizlječivih bolesti svaki dan iščekuju vijesti u kojima će se reći kako su negdje neki stručni ljudi napravili uređaj koji može da im olakša život. Naravno, možda još i više od svih očekuju roditelji čija djeca imaju zdravstvenih problema.

Mnogi pacijenti, milioni i milioni širom svijeta bi sada potpisali bilo kakav papir da im se ugradi neki elektronski sklop u tijelo, a koji će im olakšati život.

Uzećemo ovdje za primjer jednu vrstu bolesnika, obzirom da autor ovih redaka ima poprilično iskustvo s tim. Većina ljudi koja nema nikakav dodir s diabetesom ili ne poznaje nekoga ko ima diabetes, o toj bolesti onako narodski rečeno nema pojma. Na veliku žalost, ta bolest je široko rasprostranjena, ali i veoma veliki broj ljekara, medicinskog osoblja, također ne zna ni elementarne stvari o diabetesu – i ovo je iz ličnog iskustva.

Diabetesa ima dvije vrste, neki kažu tri, ali ovdje će biti govora o dvije. Jedan je onaj kojeg zovemo Diabetes tip 1, a to znači da neko ko ima tu bolest, ako ne bi unio inzulin u svoje tijelo dan, dva, tri ili možda najviše do sedmicu dvije u zavisnosti od starosti i opšteg stanja pacijenta, preminuo bi. Ustvari, ne bi prominuo, umro bi u najgorim mogućim mukama, takvim kakve se ne snimaju ni u holivudskim filmovima. Tijelo bi se postepeno sušilo i ostalo bi gotovo pa bukvalno samo kost i koža. Pacijent bi veoma ličio na mumiju – osušen, izbuljenih očiju, bez ikakvih znakova života, a ipak živ. Pati se i umire, satima, danima ili najviše sedmicama. To ustvari znači, da guštrača pacijenata koji imaju Diabetes tip 1 ne proizvodi inzulin.

Također, ako bi kojim slučajem pacijent dao više inzulina nego je tijelu potrebno, pao bi u tzv. hiperglikemijsku komu. Samo veoma brzom i adekvatnom akcijom pacijent se može spasiti inače smrt nastupa u roku od nekoliko sati.

Količine inzulina kojeg pacijenti unose su tačno određene. One se kreću od svega par mg po decilitru do par desetina miligrama po decillitru. Da dobro ste pročitali, miligrama, hiljaditi dio kilograma, po decilitru! Poređenja radi, to je kao kada bi se u veliku posudu od 80 litara trebalo da doda dva ili tri zrna soli. Ako se dadne dva, možda je premalo, a ako se dane tri, možda je previše! Za to postoje veoma precizne šprice iz kojih se inzulin unosi u organizam u tako preciznim mjerama. Jer, kako rekosmo naprijed, ako bi pacijent dao više ili manje, to za njega može da ima strašne, nesagledive posljedice.

Drugi tip je onaj kojeg zovemo Diabetes tip 2. U osnovi, kao što se vidi, oba imaju gotovo isti naziv, i glavni uzrok zbog kog nose slično ime je povećanje šećera/glukoze u krvi. Međutim, kod pacijenata koji imaju Diabetes tip 2, organizam je “samo” izmoren, iscrpljen i istrošen. Kao kada neko ima slabo srce. Srce još uvijek radi, ali smanjenim kapacitetom, pa tako onda takva osoba ne može da se bavi niti sportom, a kamoli teškim fizičkim radom. No bez obzira na sve, vodeći računa o ishrani može da živi decenijama i decenijama, a da nikada ne uzima nikakve medikamente, osim možda nekih prirodnih čajeva. Ima i onih pacijenata s Diabetes tip 2 koji moraju uzimati medikamente, naravno.

Zajedničko za oba tipa je to da pacijent mora znati koliki je trenutni šećer u krvi da bi znao kako djelovati. A da bi se znao koliki je šećer u krvi, logično, mora se uzeti malo krvi. Tako se pacijenti koji imaju Diabetes tip 1 moraju bockati dnevno, nekada i do 10 puta ili više, ali najmanje je oko 5-6 puta. Zamislite sami sebe u situaciji da sebi vadite krv iz prsta svakog dana najmanje 5 put na dan! Pa smučio bi vam se život vjerovatno! Rekli biste, ja ovako više ne mogu da živim! Pustite me da umrem! Još ako tako nešto djeca izjave roditeljima svojim, šta mislite kako se ti roditelji osjećaju? Kroz kakve psihičke faze se prolazi svaki dan?

Ali, sreća je velika, pa postoje pametni ljudi širom svijeta koji svoju pamet koriste u to da ljudima olakšaju. Oni su sav svoj život predali tome da drugima pomažu. Svakako, uvijek se nađe tu neki investitor u te i slične ideje za koje trebaju ogromna sredstva, ali koji investira samo i jedino s ciljem da zaradi. Hvala Bogu kad imamo i njih! Inače, ne bismo imali većinu savremenih stvari oko nas, ma kako na neke gledali kao da se podrazumijevaju ili pak neke skupe, sofisticirane, specijalne namjene.

Ti, takvi, pametni ljudi prije svega pronađoše inzulin i teških, smrtnih muka spasiše bukvalno stotine miliona ljudi u posljednjih sto godina (Frederik Banting dobio je 1923. godine Nobelovu nagradu za otkriće inzulina/insulina).

Ali, ti pametni ljudi izumiše i uređaje uz pomoć kojih se na čovjeka može zakačiti mali elektronski uređaj koji kontinuirano mjeri šećer. Taj uređaj se sada na tijelo ubode samo jednom u 14 dana! Oni vični matematici lahko dolaze do zaključka da pacijent na klasični, tradicionalni način u 14 dana mora da ubode svoje prste kako bi izvadio krv i ustanovio nivo šećera najmanje 70 puta! Sedamdeset puta se ubode u prste u samo dvije sedmice! I to 70 puta samo i jednino ako je sve uredu – što je rijetkost. Tako, računajmo, najmanje 100 puta u dvije sedmice. Sada je to svedeno, na smo jedan jedini put!

Naravno, da bi se ubrizgao inzulin opet je potrebno ubadati se iglom, opet najmanje 4 puta dnevno, 3 obroka plus još jednom. Za one koji su odgovorniji i više vode računa o sebi i svom tijelu imaju 5 obroka dnevno, tako da je davanje inzulina onda 6 puta. Kada se jede manje, ali češće tada su oscilacije koje se događaju u organizmu mnogo manjeg intenziteta.

Svi pacijenti širom svijeta koji imaju diabetes, a posebno tip 1 ma kako siromašni ili imućni bili imaju iste dnevne navike, potrebe, ali i obaveze. Svi oni, svi do jednog sada bi se rado potpisali bilo gdje da im se u organizam ubaci neki elektronski sklop koji će im olakšati ne samo mjerenje nivoa šećera u krvi, nego i ubrizgavanje inzulina i to baš onako kako to radi gušterača kod svake druge osobe. Gušterača “zna” koliko inzulina proizvesti i pustiti ga u krv u zavisnosti od toga jesmo li pojeli saftali baklavu, neku voćku, salatu, popili sok, kafu ili čak običnu vodu česmovaču.

Isto su uradili i rade mnogi pacijenti širom svijeta, milioni njih, oni koji su dozvolili da im se ugradi tzv. pacemaker (pejsmaker), kako bi nastavili sa svojim životima. Neki su čak nastavili i s težim fizičkim aktivnostima.

Zašto sve ovo pišemo?

Zato što posebno sada u ovim danima pandemije (Covid-19) javljaju se svakorazni eksperti koji tvrde da će nas negdje neko čipirati (ma šta to značilo!) i da će nas onda kao sve kontrolisati?!

Ono što možemo ustvari da vidimo su dvije stvari koje se provlače od strane stručih lica, a tiče se nekog malog uređaja uz pomoć kojeg bi se očitavali neki biometrijski parametri, i drugog koji bi čisto bio dio svake osobe, kao tzv. pasivni uređaj.

Prvi je taj da se sve rizične osobe (ili možda na kraju krajeva sve i jedna) podvrgnu malom hirurškom tretmanu gdje bi im se ispod kože ubacio mali uređaj koji može da očitava razne parametre. Od npr. masnoće u krvi, eventualno pulsa pa nadalje. Uz pomoć nekih drugih posebnih uređaja to bi se moglo pročitati iz tih uređaja koji su unutar tijela. Nešto kao što sada imamo RFID za koji treba veoma mala udaljenost. Svakako, postavlja se veoma opravdano pitanje, da li je čovjek uopšte na tehnološkom nivou na kom može da napravi uređaj koji će sve to raditi unutar tijela, sve te razne hemijske reakcije koje su neophodne za dobijanje validnih nalaza bez elektronskog napajanja. Ili u najboljem slučaju da napajanje bude nekako uz pomoć energije koju ima živo, čovječije tijelo?!

Druga vrsta uređaja je tzv. pasivna. To su uređaji, baš poput malih RFID čipova koji samo i jedino čuvaju podatke o vlasniku i eventualno neke dodatne stvari, poput bankovnih računa, pasoša, vozačke dozvole i slično. U tom slučaju nam nisu potrebno nikakvi papirni ili plastični dokumenti i kartice. Uvijek to nosimo uz sebe. No, postavlja se opet logično pitanje, zašto bismo uopšte trošili energiju na proizvodnju takvih uređaja ako možemo da ljude veoma precizno identifikujemo preko lica. Pa tako čim se približavamo nekoj pasoškoj kontroli već bi bilo sve očitano i potvrđeno ili odbijeno, za razliku od otiska prsta, skeniranja oka i slične druge parametre za koje moramo da se zaustavimo, pritisnemo neke uređaje ili im se približimo ili šta već.

Također u ovu drugu skupinu uređaja mogu da se uvrste i informacije da li je neko uredno vakcinisan ili ne. Zatim da li neko poštuje propise izolacije ili ne. Da li radi ili ne radi ovo ili ono. Vjerujemo da bi sada mnogi voljeli vidjeti neodgovorne komšije, sugrađane kako imaju sve te “čipove” unutar sebe i kako su praćeni, te shodno tome i kažnjeni zbog nepridržavanja propisa izolacije. Sutra, ako bismo imali vakcinu, važno je da se zna ko je vakcinisan, a ko nije. Ko je potencijalni kliconoša, a ko nije.

O trećoj vrsti (koju nismo spomenuli uopte na početku) namjerno ne želimo pisati ništa jer ona nema nikakvo naučno utemeljenje. A to su “čipovi” koji bi se ugradili u tijelo i uz pomoć kojih bi neko izvana mogao da kontroliše mišiće, razmišljanja, psihička stanja ili na bilo koji drugi način. Sve što imamo o tome za sada je samo i jedino u laboratorijskim uslovima, veoma kontrolisano. I nisu uopšte neki mali “čipovi” oku ne vidljivi, nego ogromna skalamerija s milion nekih kablova, električnih signala, s mogućnošću napajanja da bi se mogao proizvesti električni signal itd itd. To svakako ne znači da tako nešto nećemo imati u budućnosti, ili da već minijaturno možda sada već i ne postoji, ali za masovnu upotrebu treba mnogo više. Čovjek, njegovo tijelo, posebno mozak, a o psihi da se i ne govori je velika nepoznanica. No, o uticaju raznih valova, vibracija i drugih uticaja na raspoloženje i zdravlje čovjeka ćemo ako Bog da pisati poseban članak.

Zloupotreba

Da li se ovo može zloupotrijebiti? Naravno da može! Ne samo da li se može, nego se to aktivno i radi. Ali nikako ne treba smatrati da neko sve to radi, svi ti naučnici, istrivači, inžinjeri, ljekari i ini da bi nekome naudili, napakostili, da bi nekome nešto nažao učinili. Ne! Nikako! Oni koji nisu u životu ništa izumili, niti su ikada radili na nekom istraživačkom projektu ne znaju kakav entuzijazam ti ljudi imaju prema pronalasku naboljeg, optimalnog rješenja. Prema pronalasku nečeg novog, posebno ako je to za opšte dobro. Svakako, mnogi ti ljudi budu iskorišteni od zlih pojedinaca, no to nas nikako ne smije obeshrabriti ili sputati u traženju novih rješenja za postojeće probleme, ali i za probleme za koje vidimo da bi se vrlo lahko mogli pojaviti.

Ako neko proizvodi sefove za čuvanje vrijednosti i to za opšte dobro, a neko te sefove iskoristi da unutar njih sakrije drogu možda, pa ne trebamo nikako reći kako je vrijeme da prestanemo proizvoditi sefove, jer ne možemo da uđemo u kraj krijumčarima droge. Ne! Trebamo tražiti druge načine kako se boriti protiv narko kartela i mafije.

Ako neko iskoristi kuhinjski nož da nekoga ubije, nećemo reći da kuhinjske noževe treba zabraniti.

Neko će sada reći, ali ako se proizvodi oružje, ono se proizvodi s ciljem da se neko ubije. Tačno! I nema ništa sporno kod toga. Sve dok dvije potencijalno neprijateljske strane imaju približno jednaku količinu naoružanja po kvantiteti i kvaliteti vjerovatno nikada zaratiti neće.

6

Hits: 127